Dok protječu dunavske vode, stoji grad

Pamtim Vukovar prije rata. Kao dvanaestogodišnji dječak divio sam se njegovoj ljepoti i raskoši, nestašno trčkarao po njegovim uređenim ulicama i bezbrižno se igrao u sjeni hrastova. Dvije godine kasnije osluškivao sam vijesti i moje i naše djetinjstvo bilo je prekinuto tugom i zabrinutošću, stotinama kilometara dalje od Grada heroja. I mi djeca slutili smo zlo koje se dogodilo. Nijednog vraga nije bilo u paklu, svi su tada bili u Vukovaru.

Vukovar danas ponosno stoji. Dolaze tisuće sa svih strana Domovine i poklanjaju se njegovoj žrtvi. Svjedoci tog vremena proživljavaju svako mjesto poput svoga života. Njima i dvadeset pet godina kasnije znače imena i nazivi. Blago Zadro, Bili, Marko Babić, Trpinjska cesta, Sajmište, Velepromet, Mitnica. Vodotoranj.

Ovčara.

Zaživio je projekt dvodnevne terenske nastave učenika osmih razreda u Vukovaru. Napokon. Istina o Domovinskom ratu najbolje se može saznati upravo tamo, jer onih nekoliko stranica u udžbenicima iz povijesti je malo. Na licu mjesta nema skrivanja ni prijetvornosti. Stvari se nazivaju pravim imenom, bez okolišanja. Djeca tu istinu moraju znati i nije prerano.

Dok protječu dunavske vode, stoji Grad. On živi i ne smijemo ga se sjećati samo u studenom. Grad je život koji grli obale i križ koji bdije, koji tjera vragove i nebom ljubi Vukovar.

 

---

Foto: wikimedia commons