Prek’ ceste na crveno!

Dan nakon vikenda. Pogađate. Ovaj tjedan najavljene su prave ljetne temperature, ustajem i otisnem se do kupatila. Umijem se i hitro spravljam kavu. Danas se moram otisnuti do Trešnjevke, naći ću se s Antom da dogovorimo neke pojedinosti oko društvenih mreža. Jutarnja kava od dva sata, a još nisam budan. Mislim budan sam, ali nisam. Što god […] oh, ponedjeljče, crn li si!

Otisnuo sam se iz kuće i nabio sam sunčane naočale. Već osjećam kako se znojim, a osjećam i vonj ljudi oko sebe. Ah, ljeto. Jedva čekam otići na more i barem na kratko sve brige ostaviti u gradu. Neka se znoje. Bolje one, nego ja. Odlučujem zaustaviti proces samosažalijevanja u glavi i završiti dan. Vrućine su normalne i znojenje je normalno. Osim mora i to dolazi s ljetom. Tak’ je to!

Pješice od Glavnog kolodvora do Trešnjevke. Peace of cake. Sunce me prati u stopu. Vrijeme je za glazbu. Preslušah ja tako nekoliko glazbenih numera, pa nesvjestan vremena pogledam na sat. Taman koliko mi treba. Stići ću. Semafor. Zašto je bitan semafor? Po običaju skidam slušalice jer smatram da slušalice nisu najsretnije rješenje dok prelazimo cestu. U moru mahnitih vozača jedan može naići u krivom trenutku, a taj vakum zvuka može odvratiti tvoju pažnju od kočenja i mogućnosti bijega iz nj. ralja. Dok je svjetlo na semaforu signaliziralo crveno nisam ni slutio da ću baš o ovome ispisati svoju novu stranicu dnevnika.

Jedan dečko je s nogom na zebri. Sprema se prijeći i ne nije prešao, pa je auto naglo zakočio, a on je jedva izvukao živu glavu. Nije o tome riječ. Stade on prelaziti, ali vidi da masa ne ide za njime. Prijatelj mu se smije. Dečko se vraća na startnu poziciju, zastane i kaže…

Neću ja da samo mene udari auto.

Jedna rečenica, a toliko pitanja. Molim? Zašto? Kako? To su vam ljudi. Bezobrazni smo mi, znate. Ako je riječ o lošem, neka još nekom bude loše. Ako je riječ o patnji, neka pati još netko sa mnom. Ako mene udari auto neka i njih udari auto. Neka i oni budu nesretni ako sam i ja nesretan. Postoji i osjećaj sramote, što ako se radeći nešto što nisam smio desi nešto zbog čega će mi se drugi smijati? Mislim da nismo ni svjesni koliko takvim razmišljanjem pakostimo čitavom društvu. Koliko smo kontradiktorni zamišljenom čovjeku sa svim njegovim vrijednostima. Normalno je ne željeti sebi loše, ali jednako normalno je to ne željeti drugome. I znam, znam da sam se možda uhvatio na rečenicu, ali nema li ta rečenica društveno značenje? Ne misle li ljudi tako? Zašto samo ja? Zašto ne i drugi? Lakše nam je ako nas je više tužnih i tako nam je bolje. Sigurno? Jesmo li sigurni u to? Možda će i oni tužni promijeniti ljušturu. Možda će postati leptiri. Možda ćemo onda svi biti leptiri, ali možda nam je za to potreban bolji svijet. Možda. Jedno veliko, veliko možda.

U dobru i u zlu. Ako meni zlo i tebi zlo. Ako meni dobro, onda samo meni dobro.

Ljudska zlobo, bolesti naša!

P.s. u svakoj šali nešto istine.