KolumneIntegralne muesli

Po čemu smo bolji od njih

Vrlo često u razgovoru s ljudima napominjem da ne sudim ljude po boji koži, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti, ne zanima me tko s kim odlazi u krevet niti kojem se bogu moli. Ono što mi je važno nadilazi te površne osude. Meni je bitno da je čovjek čovjek. Da ne mrzi i ne osuđuje dok ne upozna. Meni je čovjek onaj koji dolazi pomoći ako viknem “upomoć!”, bio mi prijatelj ili ne.

Ne zanima me ni tko je imao koliko partnera, nikad nisam birala prijatelje po moralnim vertikalama postavljenim od ostatka svijeta. Uvijek sam nastojala pružiti ruku svakom i dopustiti mu da on sam iskleše moje mišljenje o njemu.

Voljela bih kad bi ljudi tako pružali ruke meni, kada nebi pretpostavljali i pričali bez date prilike za upoznavanjem. No nismo svi isti. Neki osuđuju na temelju boje kože, a to mi nikad nije bilo jasno.

Optužujemo sve one koji su pobjegli od rata, kao i one što su došli u potrazi za boljim životom jer su neki slični njima pokušali silovati naše djevojke. Sigurna sam da poznajete nekog sličnog nama tko je otišao u tuđu zemlju. Možda ondje, u tuđoj zemlji, nas smatraju divljacima. Možda taj “naš” netko nije dobrodošao tamo, kao što nama nisu dobrodošli “njihovi”, nisu dobrodošli stranci, bili azilanti ili ne. Jedino turisti, oni su super. Dođu, ostave lovu i odu. Takve volimo. Smiješno.

S druge strane, prije nekoliko mjeseci dogodilo se silovanje (ne pokušaj silovanja već silovanje) od strane nekih “naših”. Jedna “naša” žena ubila je vlastito dijete. Jedan “naš” čovjek je pedofil. Kako to da dosad nismo sami sebe zamrzili jer su oni dio našeg naroda? Pričamo i osuđujemo potiho, a kad takav zločin učine stranci onda urlamo. Zašto je teško prihvatiti da nas naša životna uvjerenja, obiteljsko stablo i mjesto rođenja ne čine boljom ili lošijom osobom od drugih?

No ipak, svaka medalja ima dvije strane. Koliko god se trudim ne optuživati i ne svrstavati ljude u isti koš, u meni se ipak zna probuditi neki strah i nelagoda.

Jučer sam otišla na plažu pored kuće. Tamo nema puno ljudi, okupi se nekoliko nas domaćih. Volim ondje odmoriti glavu, daleko od prenatrpane i bučne plaže. Čitala sam knjigu, a onda odjednom začula buku, dreku, hodanje po kamenčićima koje izaziva pravi potres na plaži.

Ukočila sam se vidjevši zamotanu ženu s pokrivenim licem i šeširom, djecu koja trče u more u odjeći i muškarce koji su također obučeni ušli u more. Pogledala sam u svoje tijelo i poželjela se zamotati u ručnik od nelagode. Ne znam tko su niti odakle su, jedino što je bilo očito je da su obitelj. Nakit i odjeća izgledali su slično onima iz arapskih serija, kao i njihova lica, boja kože, i neki brzi, meni sasvim nepoznat jezik.

Bilo me je strah, priznajem. Gledala sam ih pažljivo, čekajući hoće li me pogledati s prijezirom zbog mojeg kupaćeg kostima, tetovaža ili probušenog pupka.

Promatrala sam ih. Na kraju, shvatila sam da je to jedna sasvim obična obitelj što štuje svoju tradiciju i običaje. Bili su sretni i opušteni. Da, bili su glasni i koračali su tako da su petama snažno udarali o tlo izazivajući pravi mali potres, ali onda sam se sjetila da i ja imam tri sestre i dva brata. Uvijek smo bili prava mala horda. Kad smo bili skupa, nismo marili za pravila i tuđa očekivanja. Bili smo sretni i zaigrani.

Naposljetku, i ovo su bila samo djeca, po ničemu drugačija od ostatka djece u svijetu osim po izgledu i odjeći. Zarazno su se smijali u moru, nikoga nisu dirali niti su ikome smetali. Meni je isprva bilo čudno, a onda sam shvatila da sam skoro gadno pogriješila. Skoro sam ih osudila, a da im nisam dala priliku. Ja sam bila ta što je ispod oka gledala njih, ne oni mene. Uživali su ne obazirući se na naše znatiželjne poglede, a na odlasku su se svima nama slatko nasmijali, pokazavši svoje zadovoljstvo.

Nisu ostavili nered, a mnogi naši ga ostave. Mislila sam da su divljaci, a bili su bolji od većine onih koje poznajem.

I dok se mi glasno svađamo i optužujemo sve po redu za svaku nevolju koja nas snađe, jesmo li razmislili tko bi od njih došao na naš povik “upomoć”?

Možda upravo sad netko koga poznajete trpi nasilje. Možda je netko koga poznajete maltretiran na poslu. Netko trpi batine u braku. Neko dijete je zanemareno, ili ga možda zlostavljaju vršnjaci. Ima netko… Ne morate ga ni poznavati, možda je to neki susjed s kojim se ponekad pozdravite.

Možda taj netko čeka vašu pomoć dok ste vi prezaposleni suđenjem. Ja vas pitam biste li vi skočili na povik “upomoć”? Ako još niste, po čemu ste onda bolji od onih koje ste osudili?

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pexels

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close