Naš 1. rođendan

Da vrijeme uistinu leti svjedoči i ova moja kolumna. Integralne muesli sutra pune godinu dana. Razmišljam cijeli tjedan o tome kako sam uspjela uvijek pronaći neku temu, čak i kad nije bilo dovoljno slobodnog vremena, a ponekad ni inspiracije.

Bilo je pisanja u autu u jedan ujutro za vrijeme izlaska i pisanja u klubu gdje trešti glasna muzika. Pisala sam na plaži i po snijegu, i u kafiću, za vrijeme trajanja filma, čak i onda kad su mi doma bili gosti. Pisala sam o lijepim kao i o ne tako lijepim temama. O tužnim i o sretnim, jer život se od oboje sastoji.

Često sam vas vodila na putovanja u neke daleke godine, u svoje djetinjstvo. Upoznavala sam vas s jednom Laurom, djevojkom koju neki od vas nisu nikada niti vidjeli, koju neki od vas poznaju površno, koju neki od vas doista i poznaju, ali nikada niste na temelju razgovora dosegnuli toliko u dubinu mojeg lika i postojanja kao što vam je ova kolumna to omogućavala ovih punih godinu dana.

Ovdje sam nastojala uvijek biti svoja. Bez obzira na aktualnosti, ja sam često birala nešto skroz neaktualno, svjesno se kockajući na taj način s brojem svojih čitatelja. Nekad vas je mnogo, a ponekad vrlo malo, no brojkama nisam željela dopustiti da upetljaju sebe u moju inspiraciju. Da pišem ono što se danas prodaje, a to su seks, politika, privatni životi poznatih nam faca i slično, ja bih morala promijeniti naslov svoje kolumne.

Integralne su potpune i cjelovite, a muesli su moje misli. Moje cjelovite misli.

Ono što vam želim reći jest da su moje misli jedne sasvim druge tematike, a vama želim zahvaliti što ste ih prihvatili, komentirali, slali mi poruke, davali savjete i prijedloge, kao i kritizirali kad je bilo potrebno. Usmjeravali ste me onda kad sam mislila da ću se izgubiti.

Uspjela sam godinu dana držati stalne čitatelje uza sebe, one koji bi, kad bi vidjeli da je četvrtak, sami odlučili provjeriti je li novi tekst objavljen. Za takve ljude pišem, ne za brojke. Ako ću ikad pisati za brojke, prepoznati ćete to vrlo brzo. Kad izgubim toplinu u riječima i kad vam postanem daleka, tad ćete i sami znati da ja više nisam ja.

Ipak, nadajući se da je moguće u današnjem svijetu biti svoj i privlačiti pažnju nečim vrlo jednostavnim, tihim, a opet privlačnim, zaključujem da bih mogla zadržati tu toplinu još dugo i da bih mogla uvijek i iznova servirati tekstove koje ćete voljeti.

Hvala vam što ste mi pokazali da je moje nadanje opravdano i da ima smisla.

Ma što je pisac bez čitatelja i što je glumac bez publike? Vi me činite živom i zbog vas koji me vjerno pratite ja uživam u tipkanju, pitajući se kakav ste dojam o meni stekli i znate li pritom koliko ste mi važni!

Da, važni ste mi baš vi s druge strane ekrana. Bez vas ovu toplinu ne bih imala s kime podijeliti i na tome vam najviše hvala.

 

---

Foto: pixabay.com