Mračno 21. stoljeće

Takva su vremena došla da je postalo opasno mirno hodati ulicom i dati podršku životu. I to onom najugroženijem, koji je tek prodisao u majčinoj utrobi i željno iščekuje biti rođen. Naravno, ako ste u Hrvatskoj, sve će se pokušati ispolitizirati. Mediji će opet zavrištati kako se produbljuju podjele u našem društvu, iako u ovom slučaju podjele nema. Naime, desetostruko više je bilo onih koji su hodali i pjevali za život od onih koji su vikali za neka druga prava.

Ali, ne bismo živjeli u Hrvatskoj da ta glasna manjina ne bi bila u prvom planu. Mediji, znamo koji, idu toliko daleko da posve minoriziraju potrebu za ovakvim hodom. Ne znam za vas, ali su mene prošli trnci nelagode kad sam naletio na naslov „Nikad manje pobačaja u Hrvatskoj, koji je cilj povorke?“ Strašno! Pa se izašlo s podatkom da je izvršeno samo nešto više od tri tisuće pobačaja prošle godine! Samo! Kao da je borcima za neka druga prava to malo, valjda bi ih bilo i puno više da društvo, eto, nije podijeljeno! A nažalost, bilo ih je puno više. Knez laži uvijek zna pronaći put.

Pa što da se pobačaj i zabrani? Bi li to bio sumrak civilizacije? Povratak u mračni srednji vijek? Ukoliko pođemo od medicinski potvrđene pretpostavke da u majčinom tijelu živi drugo tijelo i da je to tijelo osoba, ne tek nakupina stanica (zar nismo svi mi jednom bili tek sićušni embrij?), koja je razlika od ubojstva rođenog i nerođenog bića? Samo u tome što nerođeno „ne vidimo“ pa nam je savjest mirnija? Ili, postavimo stvari malo drukčije – živimo li u mračnom 21. stoljeću, u kojemu se otvoreno promovira kultura smrti, o čemu je više puta pisao i sveti Ivan Pavao? A sve pod izlikom neograničene slobode pojedinca. Papa emeritus Benedikt XVI. rekao je: „Korijen pobačaja su sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost.“ A ne moraš nužno biti kršćanin da bi bio na strani života i složio se s njim.

Zgražavamo se nad svim i svačim. Žao nam je ostavljenog psa na ulici i to je posve u redu. Ali, u svojoj brizi i humanizmu olako postanemo licemjeri. Kao da umirujemo svoju savjest empatijom prema slabima, nemoćnima i bolesnima, pogotovo djeci, našom spremnošću da im budemo podrška, dok s druge strane okrećemo leđa i zanijemimo pred onima kojima smo jedini glas. Tko smo da određujemo trebaju li nerođeni priliku za život? Unaprijed im priječimo svaku životnu radost. Sebično, zar ne? Ili si za život ili nisi. Ovdje nema mjesta politici i strančarenju. Svako rješenje je bolje od ubojstva, jer je život svet. Ili je sloboda izbora iznad prava na život?

Možda je prvi korak demografske, a onda i gospodarske obnove, dopustiti životu da se – rodi.

 

---

Foto: Pixabay