KulturaIzdvojeno

LIČKE PRIČE Umjetnici kojima je želja “otrgnuti” Liku od mišljenja da je to rijetko naseljena regija sa starijim stanovništvom koje za kulturu i ne mari

LIKOVNI UMJETNICI

Današnju ličku priču posvećujemo jednom posebnom triju kojeg čine dvije dame i jedan gospodin. Oni su jedni od onih koji stvaraju djela koja govore više od 1000 riječi i time su zaslužili da ih upoznamo. Dijana, Marija i Željko su njihova imena, a ovo je njihova priča.


Željko Breka rođen je 10. travnja 1957. godine u Šibeniku, gdje je i živio do svoje osme godine života kada se s obitelji preselio u Zadar gdje je, kako kaže, proveo najljepše trenutke mladosti do trenutka odlaska na fakultet u Zagreb 1976. godine…

“Pohađao sam srednju tehničku školu u Zadru i uz školske aktivnosti postao aktivni član folklornog ansambla Zadar s kojim sam u ranoj mladosti obišao sve europske zemlje. Dolaskom u Zagreb plan se ponešto promijenio pa sam umjesto na fakultet počeo raditi u firmi Nikola Tesla, 6 mjeseci. Potom sam se zaposlio u Policijskoj upravi Zagrebačkoj na mjesto tehničara, a oni su mi omogućili da završim i fakultet. U PU Zagrebačkoj sam 
do 1997. godine bio na mjestu načelnika Odjela veze kada sam odlučio na osamostaljivanje u vlastitoj
firmi u kojoj sam dočekao i mirovinu. Cijelo vrijeme otkako sam došao u Zagreb nastavio sam folklornu aktivnost u FA Ivan Goran Kovačić čiji sam i danas član i predsjednik Veteranske skupine. Od 2009. godine Zagreb sam zamijenio sa Stubičkim Toplicama u Hrvatskom Zagorju gdje sam se poslovno (tisak) povezao sa članovima likovne sekcije Lipa iz Gornje Stubice i Josipom Kaltnecker iz Zaboka. Poslovna suradnja prerasla je okvire i postala prijateljska te se na nagovor prijatelja prihvaćam kista. U periodu od 2009. do danas, autor sam manje ili više uspješnih 500-tinjak dijela koji su nastali na bezbrojnim likovnim kolonijama najčešče humanitarnog karaktera za potrebe osoba sa poteškoćama u razvoju. Sudionik sam u 20-tak samostalnih i 200-tinjak zajedničkih izložbi diljem lijepe naše i inozemstva.”

Što se tiče njegove veze s Likom, Željko kaže:

“Majka mi je rođena u Krbavici, općina Plitvička Jezera i svoje ljetnje praznike sam često provodio sa bratom i roditeljima upravo ondje.Kao svaki klinac žudio da zajašem prekrasan par konja koje je imao moj ujak, pokušao čuvati stada ovaca sa domaćim klincima i čudom se čudio kako svaka ta ovca ima svoje ime. Čudio sam se kako svatko od njih prepoznaje svoje zvono u stadu od preko 500 ovaca jer tada u to vrijeme radio se raspored čuvanja cijelokupne seoske stoke po domaćinstvima. Dan danas kako redovito obilazim Krbavicu u derutnom i zanemarenom stanju (opustošena škola, napuštene zgrade u “centru” pod crkvom u prolazu pokraj bivše zadruge, zamiriše mi taj “mješung” mirisa svih mogućih artikala koji su se nudili za potrebe stanovnika od brašna, soli, ulja do svih mogućih alatki. Kako mi je ujak bio mjesni kovač prisjećam se i danas tog mirisa spaljenog kopita od ugrijane potkove. Svi ti mirisi danas su samo u mojoj mašti.”

Prije par dana pokopao sam majku, zadnju iz te generacije Petrovića, ali u spomen na nju, Krbavicu ću i dalje posjećivati i nositi u srcu. Ta spona mene preko majke sa Likom i je razlog moje aktivnosti. Koncem 2019. godine kada se otvarao KIC u Korenici, ja i moje drage prijateljice Marija i Dijana upriličili smo izložbu slika sa 70 uradaka. Posjećenost je bila viša od očekivane, dapače rekoše nikada više na jednom mjestu ljudi.

“U veljači 2020. godine uz pomoć načelnika općine gosp. Kovača i Turističke zajednice nas troje oslikali smo prvo Uskršnje jaje u Lici (visine 1.2 metra sa prepoznatljivim motivima toga kraja). Simbolično s jednom izložbom osmislio sam prvu Ličku galeriju na otvorenom (raskrižje Ruka, na putu Korenica – Gospić, 9 kilometara od Korenice. Ove godine kada zatopli i kada se steknu uvjeti, vezano za Covid 19, nas troje tu planiramo napraviti izložbu svojih radova. Planovi su definitivno probati otrgnuti Liku iz kolotečine i ustaljene prakse da je to regija rijetko naseljena, pretežno starije stanovništvo koji za kulturu i ne mare.”

Kada ga pitamo što ga je povezalo s Marijom i Dijanom, govori:

Ličani i Ličanke, radišni, ponosni, nadasve pošteni, to je najkraći opis mojih dragih prijateljica Marije i Dijane. Nakon toga više ništa nije bitno (nikakvi kilometri) da mi iskoristimo svaki trenutak u druženju, konzultacijama u vezi slikanja, podršci. Često neshvaćeni od slikarske okoline da se poznanstvo na nekoj likovnoj koloniji u Rakovici unatrag 3 godine može pretvoriti u nešto ovako vrijedno, nezamjenjivo. Redoviti smo trojac na likovnim kolonijama u Lici, Udbini, Gospiću, Sincu i Korenici. Moram napomenuti da smo svi troje članovi LU Lika iz Gospića.

Marija Božić rođena je 5. listopada 1958. godine u selu Rastovača u blizini Plitvičkih jezera gdje je provela i djetinjstvo…

“Djetinjstvo provodim u svom rodnom mjestu gdje sam završila i osnovnu školu, a srednju školu za frizera pohađala sam u Karlovcu. Tamo sam stekla prijateljstva, neka od njih traju i danas. Nakon završenog obrazovanja vraćam se u svoj zavičaj i radim u struci. Kad je počeo rat moj se život nastavio u Umagu sa mojom obitelji. Tu sam radila kao frizerka ukupno 5 godina, nakon čega sam se vratila u Plitvička Jezera i tu je uslijedio nastavak priče o slikarstvu, iako me slikanje i crtanje jako zanimalo od  prvih školskih dana. S vremenom je to bilo različitog intenziteta. Uglavnom, dogodila se sretna okolnost da sam stekla prijateljicu Tereziju Užarević, koja je također bila sklona slikanju. Kako živi u Korenici i poznaje profesora likovnog odgoja Antuna Keču, on nas nekoliko zainteresiranih  upućuje i nesebično dijeli s nama svoje znanje o slikarstvu. Uglavnom, toliko smo se ohrabrile da smo nakon godinu dana i organizirale zajedničku izložbu u knjižnici u Korenici. Nastavile smo se i dalje družiti. slikati te smo organizirale i par zajedničkih izložbi. Nakon toga smo se počele Dijana Mlinarić Daić i ja zanimati za kolonije. To nam je opet dalo vjetar u leđa da još više slikamo. Na koloniji u Rakovici susrećemo mnogo novih slikara. Tako smo upoznale i našeg današnjeg prijatelja Željko Breka. On je bio spreman pomoći savjetima i svojim znanjem o slikarstvu. To nas je opet puno potaklo da o slikarstvu saznajemo i otkrivamo sve više. Mislim da se uvijek mora i ima što učiti o slikarstvu. Sudjelujemo na raznim kolonijama i zajedničkim izložbama. I ne mislimo stati.”

Mogu samo reći da svaku osobu treba poticati da razvija svoj talent, na način da onaj tko može prenijeti svoje znanje i iskustvo čini veliko djelo.

Dijana Mlinarić je rođena 1974. godine u Gospiću, a djetinjstvo je provela u Sincu…

“Djetinjstvo sam provela u Sincu kod bake i djeda i sa 6 godina odlazim na Mukinje gdje završavam osnovnu  školu. Srednju hotelijersko-turističku upisujem u Korenici, ali zbog rata završavam je u Zagrebu. Slikarstvo me privlači od malih nogu, a ozbiljnije korake napravila sam 2009.godine kada sam počela pohađati tečaj crtanja i slikanja kod profesora Antuna Keče u Korenici. Najviše radim u tehnici akrila na platnu, mada volim i ulje. Kad se naša radionica prestala održavati, Maca i ja nastavile smo slikati i stjecajem okolnosti uključile smo se u Likovnu udrugu Lika i krenule smo na likovne kolonije, te na koloniji u Rakovici upoznale Željka. Nismo odmah kliknuli, on je nama izgledao kao napuhani puran koji puno priča i puno se hvali. (ubit će me zbog ovoga). Poslije smo se sreli u Križevcima na drugoj koloniji i dojam se malo promijenio, vidjeli smo da nas zanimaju iste stvari, da Željko puno zna o slikanju i da hoće i želi pomoći, da smo svi radoholičari, a zajednički nam je bio i smisao smisao za humor. Smijeha nije nedostajalo i to nas je povezalo. Željko nam je puno pomogao i naučio nas kako gledati sliku.”

Rijetko slikamo zajedno jer živimo udaljeno, ali imamo sličan izričaj i to nas povezuje. Na puno projekata radili smo zajedno jer se nadopunjavamo i to ide instiktivno, bez puno riječi. Slikali smo murale u Zagrebu, oslikali pisanicu u Korenici i trafostanicu u Petrinji koja je na žalost morala biti srušena zbog oštećenja u potresu. Taj projekt nam je bio jako drag, u tri dana naslikali smo tri velika murala na koje smo ponosni, ali na žalost nestali su. Ostale su samo slike i uspomene. Kad slikamo jedno drugom šaljemo slike i pitamo za savjet, zajedno idemo na likovne kolonije i zajedno izlažemo jer nam je tako ljepše, puno je smijeha i pozitivne energije. Znamo se mi i ne složiti u svemu, ali na kraju se uvijek dogovorimo. Ljubav prema slikanju, ljubav prema Lici, smijeh i prijateljstvo je ono što nas drži na okupu. Sad trenutno spremamo izložbu koja će biti u Omišu negdje na proljeće.

Želimo puno sreće ovom divnom, radišnom i veselom triju, a za kraj ispisujemo poruku mladima koju je izrekao gospodin Željko:

Ne zaboravite od kuda ste potekli, vi i vaši roditelji, jer čovjek bez korijena je nitko i ništa.

 

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close