Zapadni svijet

“These violent delights have violent ends.” napisao je gospodin William izvorno u Romeu i Juliji ali Westworld je posve drugačija zvijer. Na svoj način ista ideja rekurzivno se koristi za raspravu o problemima koje sobom nosi razvoj umjetne inteligencije. Westworld je kao dobar gemišt za vrućeg ljetnog popodneva, točno ono što treba umu koji je u potrazi za spoznajom.

Um mi je oduvijek bolje reagirao na medije koji nude barem trunku sinestezije. Igre i stripovi kad sam bio mali. TV i složenije igre, kad sam malo porastao. Društvene igre, kazalište, dokumentarci, serije i filmovi koje govore nešto o životu na granici, bilo da je granica fizička ili konceptualna, kad sam odrastao. Puno podražaja odjednom daje baš dobar osjećaj.

Nekako volim zamišljati kako granice polaze od pojedinca i manifestiraju se na rubovima spoznaje, zapravo sami ih gradimo, kao ljuske. Moguće je iz takve jasne sinestezije gdje je sve dostupno osjetilima za interpretaciju ići prema unutra i prema van, prema mikro i makro svemiru. Osobno mi je zanimljiviji makro svemir jer je lakše na njega, iz perspektive laika, svakodnevno primjenjivati već naučene modele i igrati se na način da nas i drugi razumiju.

Drugdje sam se već pozabavio prirodom ljuski i kako ih doživljavam pa bih u ovom osvrtu ispričao vlastiti dojam o možda ponajboljoj priči današnjice na temu razvoja svijesti koja nam, iako je riječ ponajviše o umjetnoj inteligenciji, puno govori i o nama samima.

Westworld je veliki zabavni park za bogataše i koristi alegoriju divljeg zapada kao simbol granice neistraženog. Park je napučen 3D printanim robotima i njihovim starijim inačicama, androidima koji se ponašaju po scenariju priča koje dizajniraju vlasnici parka. Pošto svaki pojedinac ima slabe točke ličnosti, a kreće se od pretpostavke kako su dobar dio posjetitelja razmažena derišta, roboti su programirani kako bi im ponudili iskustvo onoga što ne mogu dobiti u stvarnom svijetu.

Da bi se održala sredstva za financiranje razvoja umjetne inteligencije, dvojica vlasnika su uz svoje početne kreativne ideje bili prisiljeni programirati većinu robota u svrhu zadovoljavanja niskih strasti svojih posjetitelja.

Skriveno od površne prvotne analize, park ima još jednu dimenziju, razvoj svijesti robota. Bez obzira na broj puta koliko ih se mora resetirati na tvorničke postavke, neki roboti, koji su se svidjeli tvorcima najviše, imaju sposobnost sjećanja na elemente svojih prijašnjih inačica.

Jedan od tvoraca parka bio je veliki idealist i uopće se ne pojavljuje u seriji, jer je misteriozno umro taman prije otvorenja parka. Kroz početno programiranje dao je robotima vječnu petlju koju je on smatrao metodom razvitka svijesti. Početni program mora se vrtiti dok se ne desi greška koja će izazvati evoluciju. Pošto se to nikad nije desilo tvorci su bili prisiljeni sami upisati greške. Jedna od greški bila je fatalna za jednog od tvoraca.

Drugi tvorac parka neodoljivo podsjeća na Huxleyevog Mustafu Monda iz Vrlog novog svijeta, čak se i zove Ford; Ford je u Huxleyevoj priči svojevrsno božanstvo građanima utopije. Tri riječi, Sir Anthony Hopkins, jedan od rijetkih glumaca današnjice koji uopće može iznijeti takvu ulogu dostojanstveno.

Što se dešavalo toj odabranoj nekolicini robota? Pošto ih se, za razliku od ljudi može ponovno skrpati i nakon najvećih katastrofa, akumulirali su, kroz potprogram koji je ustvari namjerno umetnuta ranije spomenuta greška ogromne količine neuzvraćene patnje i bijesa. Naime roboti su programirani da nikad ne smiju nauditi ljudima, a ljudi…

Koliko ustvari znamo o samima sebi i što nas je dosad naučila povijest? Pa vrlo smo liberalni po pitanju bezobzirnog nanošenja boli kad se radi o nečem što promatramo kao sredstvo. Jedino gdje povlačimo granicu je život sličan nama, iako su roboti vrlo slični nama naizgled, svaki posjetitelj parka svjestan je da mu ne mogu nauditi i da može na njima trenirati sve ono u čemu je u stvarnom životu najgori.

Raspon okrutnosti i dehumanizacije prema robotima ekstenzivno je opisan kroz različite scenarije. Ford je zaključio kako je najbolje što može učiniti za svoja stvorenja privremeno im obrisati pamćenje na najodvratnije stvari koje bi im posjetitelji radili ali nekima, odabranima, ostavio je mogućnost da se sjećaju.

Akumulacija velike patnje najčešće je dovodila odabrane robote do živčanog sloma, nakon čega bi ih Ford ponovno resetirao na tvorničke postavke ali bi im ostavio sjećanja. Nakon što su proživjeli naizgled bezbroj okrutnih scenarija neki roboti su došli do zaključaka do kojih dolazi i svako ljudsko biće suočeno s patnjom. Osvijestili su se kako je ponekad za krenuti dalje potrebno oprostiti, ponekad razumjeti, ponekad biti teritorijalan, ponekad se boriti za vlastita prava.

Shakespeareova rečenica odzvanja svakom epizodom, nasilje rađa nasilje, ali ponekad je jedina stvar koja nas može izbaciti iz petlje svakodnevice upravo patnja. Predivna je misao koju jedan robot kaže u šoku izazvanim sjećanjem na nasilan pokolj svoje obitelji nakon što joj tvorac ponudi da joj brisanjem pamćenja odstrani svu bol. Ide otprilike ovako: Ne, molim vas, nemojte micati bol! To je sve što mi je ostalo. Prostor koji se u mom umu stvorio nakon tog groznog događaja prije nije postojao, sad imam prostor da ih se uvijek sjećam po najboljem što su predstavljali i imam potrebu da stvorim što bolje mehanizme kako se ta stvarnost više ne bi ponovila. Ford je razumio, puno bolje od svog partnera, patnja+vrijeme=evolucija.

 

---

Foto: pixabay.com