Selo moje ljepše od Pariza

Zamislite predivan krajolik. Plavetnilo neba do kud vam pogled seže, zelena livada puna cvijeća, šuma iz koje se čuje cvrkut ptičica i žubor potoka. Razgirana dječica trčkaraju bosim nožicama po zelenoj travi dok ovčice i kravice pasu istu i zajednički uživaju u savršenom danu. U isto vrijeme na polju se čuje traktor kojim se obrađuje plodna zemlja, dok se iz male kućice prepune cvijeće širi miris tek skuhanog ručka. Tek jedan od običnih dana ispunjenih smijehom u mom malom selu.

Divna je ovo priča, koja se, nažalost, neće nikad više ponovit. Nebo su prekrili tamni oblaci, na livadi cvijeća više nema, ptice su odletjele, a potok presušio. Mlade obitelji su pobjegle glavom bez obzira zajedno sa svojom djecom i dva kofera u bijeli svijet. Zašto? Nad moje selo nadvio se crni oblak zlobe, ljubomore i prkosa pod kojim pojedinci uživaju, dok drugi od navedenih osjećaja bježe glavom bez obzira. Razgirana djeca su odjednom postala smetnja, jer su gazila i uništavala travu. Krave i ovce su slučajno prešle na susjedovu njivu, pa je on izvukao pušku koju drži iza vrata. Zvuk traktora smeta mještanima koji su navikli živjeti s glavom u oblacima i nogama u zraku, dok im cvijeće oko susjedne kuće ne odgovara jer imaju problema s alergijom.

Nema više osmjeha na licima, nema dobrosusjedskih odnosa, svi samo čekaju na krivi korak pojedinca kako bi ga pokopali. U mom selu više nema života. U mom selu ima ljudi, ali se čovjek rijetko pronađe.