Predstavljamo mladu ličku autoricu – Valentinu Rubčić

Ovoga puta, u rubrici “Književni petak” odlučili smo predstaviti  mladu ličku studenticu i spisateljicu, Valentinu Rubčić. Valentina je široj javnosti postala poznata napisavši svoj prvijenac „ Sreća je tamo gdje si ti“ roman ljubavne tematike čija je radnja smještena ni manje ni više nego u Liku, točnije u Čoviće i njegovu okolicu. O čemu smo sve pričali s Valentinom pročitajte u nastavku.

1. Bok Valentina, za početak reci nam nešto o sebi.

Zovem se Valentina Rubčić, inače sam iz Čovića, malog mjesta blizu grada Otočca, a trenutno studiram hrvatski jezik i književnosti u Rijeci na Filofoskom fakultetu i treća sam godina. Volim čitati, tako da se time najviše bavim kako za sebe tako i za potrebe studija.

2. Što te je potaknulo na pisanje?

Od malih nogu jako sam voljela čitati, najprije su to bile bajke i basne, a onda sam se prebacila na ljubavne romane, no kako sad sve više sazrijevam tako mi se mijenja i ljubav prema drugim žanrovima. Dakle, čitajući sam razvijala svoju maštu i tako sam jednom sjedila u kući, bilo mi je dosadno pa sam pomislila kako ne bi bilo loše da probam napisati nešto svoje u obliku sastavka, ali to je preraslo u roman koji je na kraju i objavljen. Isprva mi nije bila želja objaviti roman, nego sam htjela vidjeti do kuda  mogu izmišljati iz svoje glave nešto što bi bilo zanimljivo meni kao čitatelju. Tako je 2010. godine  nastao moj ljubavni roman u koji su pored crno-bijelih likova, ljubavi i zla utkani i djelići moje prekrasne doline Gacke. Sama ljubav prema pisanoj riječi potakla je u meni malog pisca.

3. Reci nam nešto o svom romanu „Sreća je tamo gdje si ti“ ?

Roman „Sreća je tamo gdje si ti“ ljubavne je tematike, a u recenziji koju je dala profesorica Manja Kostelac-Gomerčić piše kako je to ljubavni roman s elementima trilera, a s tim se navodom slažem, jer zaista, to nije klasična ljubavna priča u kojoj netko stoji na putu zaljubljenom paru, nego su u taj romanu utkane i otmice, nasilje i još poneki dodatak da ne bude sve dosadno i sladunjavo, ha ha. Likovi su crno-bijeli kao gotovo u svakom romanu bilo kojega žanra. Glavni likovi i njihovi prijatelji su u ranim dvadesetim godinama, tako da svatko tko je jednom bio mlad može se s tim likovima na neki način poistovjetiti. Fabula je jednostavna sa zapletima koji radnju održavaju „napetom“ do samoga kraja. Inače, roman prati djevojku Valeriju Horvatić koja je iz Čovića (slučajno!) otišla studirati u London, a zapravo joj je to bila idealna prilika za bijeg od nesretne ljubavi. Nakon par godina vraća se kući zaručena za drugog mladića. Ipak, susret sa srednjoškolskom ljubavi promijenio je sve i tada započinje zaplet. Ona želi k svom bivšem, zaručnik joj ne da jer je tvrdoglav, tada nastupaju scene nasilja, otmica, pokušaja ubojstva. Jedna će noć u tom romanu promijeniti sve ali kako to inače biva, sve će završiti sretnim završetkom. Roman je smješten u Čoviće i u okolna mjesta, ali spominju se i neki od poznatih kafića u Otočcu i Gospiću i to zato što su to bila moja mjesta kretanja u periodu stvaranja tog romana.

4. Kako si odlučila objaviti roman?

Kad sam napisala roman, cijelo ljeto sam skupljala hrabrost kako to predati mojoj profesorici Kostelac-Gomerčić i uz podršku prijatelja to sam i učinila na početku školske godine. Profesorica je bila najprije šokirana što sam napisala roman, jer ipak se nekako počne od poezije, pisanja dnevnika ili nečeg sličnog, a ja sam sve to preskočila i odmah došla do romana. Tada uz njenu potpunu podršku, krenuli smo u proces objavljivanja. Dugo je trajalo dok nismo saznali za Udrugu građana „Hrast“ iz Gunje koji daju priliku malim piscima da se „probiju“ na to tržište i potpisom ugovora moj san se počeo ostvarivati. Iako u početku nisam htjela to dati u javnost, kad je krenuo cijeli taj proces, naravno da mi je bilo drago i da sam jedva čekala da u rukama držim svoj vlastiti tekst u koricama. Imala sam tri promocije. Prva je bila u Otočcu u Narodnoj knjižnici i ta mi je ostala u najljepšem sjećanju jer sam se imala priliku iskazati pred svojom obitelji, prijateljima i znancima. Zatim su uslijedile promocije u Opatiji i Zagrebu, koje su također bile lijepe, ali to sam odradila jer sam morala, ali nisu u meni izazivale veliko uzbuđenje kakvo sam osjećala u Otočcu. Sad, nažalost imam samo par primjeraka za sebe, za uspomenu. Naime, Gunja je ovo proljeće bila jedno od poplavljenih mjesta u Slavoniji, tako da, ako konačna verzija romana nije spremljena na neko drugo mjesto, pitanje je što se je dogodilo sa svime time. Kako to obično biva s prvijencima,tako će i moj roman vjerojatno biti zaboravljen vrlo brzo, a možda će sad na ovaj način opet malo živnuti. Nadam se da će danas-sutra neko moje drugo djelo, ako ga bude bilo, bolje proći od prvoga.

5. Kakve su bile reakcije na prvi roman?

Prvi je roman bio uglavnom šok, čuđenje i nevjerica od svih strana. Obitelji je bilo drago da netko od nas posjeduje takav talent, prijatelji su bili veseli i podupirali da profesorici predam rukopis i svako malo se raspitivali u kojoj je fazi roman i svi su se “grebli” da dođu barem do romana u „wordu“ kako bi prvi saznali o čemu se zapravo radi, makar neki od njih i nisu voljeli čitati. Koliko je meni poznato, cijela okolina je taj roman prihvatila vrlo pozitivno, jer ipak ne događa se često da se u Lici pojavi bilo kakav pisac.

6. Imaš li još koji roman u pripremi?

Da, trenutno imam u pripremi jedan roman na kojemu već duže vrijeme radim. Inspiracije ima, ali obično dođe onda kad se treba sjesti i učiti za neki kolokvij ili završni ispit pa mi onda pisanje  „pati“. Radni  naslov je „Novi život, novi vijek“, a ljubavna tema je potisnuta u pozadinu, radnja je smještena u bližu povijest pa se može reći da je na neki način tema romana i povijesna. No o tom potom. To se sve još uvijek može izmijeniti do konačne verzije.

7. Koji su ti omiljeni autori?

Od tih ljubavnih romana bile su mi dobre američke spisateljice Susan Elizabeth Phillips i Sandra Brown, a od nešto malo ozbiljnije literature dragi su mi Marija Jurić Zagorka, Dostojevski i Ivo Brešan.

8. Koliko mladi u Lici čitaju i općenito se posvećuju bilo kakvoj umjetnosti?

Mislim da se sve više gubi navika čitanja, i to ne samo u Lici nego općenito diljem Hrvatske. Naime, knjige su skupe, ne može si ih svatko priuštiti, ali sve je veći utjecaj interneta, društvenih mreža i nove tehnologije pa će netko radije sjesti pred laptop ili leći s tabletom, mobitelom u rukama, pretraživati ili igrati igrice, gledati TV, bilo što prije nego sjesti i pročitati koji redak iz knjiga. Mislim da je zbog toga trend čitanja u opadanju. Što se tiče bavljenja bilo kojom umjetnošću, mislim da se u svakoj sredini može pronaći barem jedna osoba koja će kroz nešto njegovati svoju umjetničku stranu, ako ne kroz pisanje, slikanje, a onda barem kroz glazbu, ples i pjesmu u čemu puno pridonose folklorna društva kojih je u Lici puno.

9. Što planiraš u budućnosti ?

Trenutno mi je jedini plan završiti svoj studij, a onda se posvetiti svemu onome što nakon toga slijedi. U planu imam i pisanje kao jednu vrstu hobija, jer se od tog posla sigurno ne bi kruha najela, ali iako je to težak posao, s druge strane je lijep osjećaj kad znaš da stvaraš nešto što je samo plod tvoje mašte ili stvarnost pretočena u književno djelo, više ili manje vrijedno. Nikad se ne zna što nam nosi sutra, ali ja ću nastojati da ne stanem na samo jednom romanu, nego da ih bude još.

10. Imaš li neku poruku za naše čitatelje?

Čitajte, jer je to najbolji bijeg od današnje stvarnosti.

Ovom porukom završili smo naš razgovor, Valentini želimo puno uspjeha na fakultetu i na spisateljskom planu, te s nestrpljenjem očekujemo njezin sljedeći roman.

Tekst:  Iva Biondić, Valentina Rubčić