Kako imati sretno dijete?

Danas se često može čuti da su se generacije promijenile. Svijet je poludio, prevrnule su se vrijednosti i okrenuli prioriteti. Djeca nisu više djeca, roditelji su izgubljeni, sve ide naopako. Jeli moguće u ovome svijetu pružiti djeci pravo djetinjstvo?

Ja sam kao klinka imala vrlo zabavan program od jutra do mraka. Probudila bih se, doručkovala i gledala omiljeni crtić za dobro jutro. Imali smo radio. Nono bi mi znao ukopčati slušalice i pustiti priču na kazeti. Ako nije bila priča, bile bi pjesme. Plesala sam i pjevala, izvodila predstave, koncerte i koreografije na kojima se radilo cijeli dan kako bih navečer bila spremna za nastup pred članovima obitelji.

Vozila sam bicikl ili bih se rolala i nije bilo panike ako su mi koljena krvarila. Pobrišeš, puhneš i moraš dalje. Nije bilo urlanja „mamaaaa, maaaamaaa!“, čak se planiralo kako zataškati slučaj „Krvava koljena“. Preskakala sam lastiku, igrala školicu. Crna kraljica 1, 2, 3. Skakavci na razmak, skrivači, lovice, Crni Petar… Ako se toga sjećate onda ste iz moga doba.

Na plaži pored kuće bio je park. U parku sam obožavala željezni vlakić za penjanje. Obavezno sam sa sobom nosila stari kruh jer bi nakon igre u parku sestre i ja stale uz more i hranile galebove. Ljeti smo vrijeme provodile na plaži ili s barbikama u hladu. Ako nismo imale neku društvenu igru, nacrtale bi je ili izmislile. Ponekad bismo glumile odrasle. Svaka je živjela u jednom kutu prostorije pa smo se zvale u goste.

No, znale smo mi i divljati. Trčale smo po kući i pritom glasno vikale „Miki Miki Miki“ (danas mi zapravo i nije baš jasno kakva je to igra bila, ali se vrlo dobro sjećam da je bila jako zabavna). I znate što, iako smo bile jako glasne svi su znali da se dobro provodimo pa nas nisu utišavali. Moja teta je jedno vrijeme intenzivno vježbala pa sam s njom znala provoditi sate igrajući se fitness centra. Svakako je bilo zabavno.

Danas mi je vrlo jasno da mi u sjećanju nisu baš ostale igračke. Od barbika i lutkica, životinja za farmu, plišanih igračaka i glazbenih instrumenata draži su mi bili poklopci i lonci. Od albuma za sličice draži mi je bio jedan kuhinjski ormarić gdje mi je bilo dopušteno ljepiti sličice. Kada sam dobila dopuštenje za taj jedan ormarić osjećala sam se jako važno i ponosno. Imala sam svoju ladicu u kuhinji. Znala sam se zaigrati bojicama i flomasterima koje sam čuvala u njoj.

Voljela sam biti dijete i pustili su me da dijete i budem. Pružili su mi igru i često mi se pridružili u njoj. Možda je u tome ključ. Ako želite da vaše dijete bude sretno, i vi probudite dijete u sebi. Sjetite se svojih dječjih dana. Ako želite imati sretno dijete, morate se sjetiti kako je to „biti“ dijete.