Dosta mi je faksa, odustajem!

Indeks na dnu ladice potiče flashback , onako kao u Krležinom povratku Filipa Latinovicza. Vraćam se u prošlost svog akademskog života. Nakon završetka srednje škole nikako nisam željela biti zatvorena osam sati u nekoj komercijali, zatrpana tonom papira, raditi kalkulacije, visiti na telefonu i nutkati proizvode kupcima. Željela sam studirati.

Kako sam uvijek voljela čitati, čak i onu dosadnu školsku lektiru, logičan odabir studija bila je informatologija –  simbioza knjižničarstva i informacijskih znanosti. Između ostalog naučiš kako knjige dobiju svoju adresu na policama knjižnice i kako dizajnirati web stranicu, predivno.

Upisi su prošli glatko i uslijedilo preseljenje u veliki grad. Stanovanje kod rodbine je bio veliki plus, znala sam da tako imam oslonac iako nisam kod kuće. Predavanja su bila zanimljiva, novi profesori, novo okruženje, drugačiji način rada, sve se promijenilo, život se činio uzbudljivijim. Održavanje prvog seminara svakako je bilo nezaboravno iskustvo, stajati za katedrom dok 60 tvojih kolega pozorno sluša, nema cijenu. Slična situacija je bila i s prvim ispitnim rokovima, u životu nisam popila više litara kave i provela više besanih noći. Sav uloženi trud se isplatio, živi dokaz za to bile su ocjene u indeksu. Ono najbolje od svega bila je stručna praksa, rad u knjižnici, primjena teorije u praksi. Toliko sam uživala radeći da su me zamolili da provedem veći dio ljeta kako ispomoć dok traju godišnji odmori, uz određenu naknadu naravno. San snova, voljela sam što sam radila i još bila plaćena za to. To je bio život! To ljeto se činilo tako kratko i povratak na predavanja je došao jako brzo.

Druga godina studiranja značila je više predmeta, više učenja i više seminarskih radova, a to je bila veća tlaka i od samog učenja, teme su ponekad toliko bile besmislene da je osim citiranja same literature praktički bilo nemoguće napisati neku svoju rečenicu. Takve stvari su me ubijale. Tražila sam bilo kakve druge izvore zanimacije kako bi odgodila pisanje seminara i onda bih, naravno, radila sve u zadnji tren, što je za divno čudo davalo možda i bolje rezultate nego kada sam se trudila pisati danima. Sada kad razmišljam već u tom periodu gubila sam volju za faksom, nije bilo onog početnog entuzijazma i oduševljenja svakim predavanjem i svakom zadaćom.

U cijeloj priči veliku ulogu je igrao i onaj mrtvi latinski jezik. Uredno je bio odslušan na prvoj godini, ali nikako položen, pa se to nepolaganje prenijelo i na drugu godinu. Velikim dijelom za to je kriva odbojnost kojom je zračila profesorica i uz to je sijala strah i trepet. Koliko smo načuli, ako su priče bile istinite, rušila je vlastitog sina gimnazijalca. Pa čemu smo se onda mi mogli nadati? Kako su rokovi dolazili, dolazila bih i ja na njih, ali uvijek bi krajnji rezultat bio negativan. Nikako nisam shvaćala zašto nama konkretno treba taj latinski. U cijelom studiranju mislim da sam ga upotrijebila dva puta. Na kraju me baš on stajao godine praktične stagnacije. Prilikom upisa na treću godinu tj. neuspjelog pokušaja upisa na treću godinu, iako sam imala dovoljan broj ECTS bodova nisam mogla upisati akademsku godinu jer latinski nije bio položen, a kao ispit s prve godine nije se mogao prenositi u treću. To je značilo samo jedno, ponovno upisivanje druge godine.

Nisam imala obvezu slušati niti jedan predmet, vratila sam se kući i imala samo jedan cilj – učiti latinski koji mi je beskrajno išao na živce i izlazio mi na uši. Ako sam išta mrzila onda je to bilo biflanje na pamet, no to je izgleda bio jedini način da napokon položim taj ispit. Cijela ta situacija ubijala je moju volju sve više, nisam voljela pričati o tome kako ponavljam godinu zbog zapravo mrtvog jezika kojeg se treba naštrebati na pamet kako bi ga se položilo. Sad tek shvaćam da sam se ustvari sramila što moram ponavljati godinu, izbjegavala sam društvo s faksa, bilo mi je iznimno neugodno kada bi nekoga srela, a taj me netko pitao zašto sam upisala pad. U to vrijeme željela sam pružiti još jednu šansu sebi i studiranju, dala sam sve od sebe i na svoje sveopće oduševljenje, i pogotovo mojih roditelja, položila sam mrtvi latinski. Da čovjek ne povjeruje, s trojkom. Ha! In your face latinski!

Sjećam se kolikim sam ponosom ušetala na prvo predavanje na trećoj godini, cijela dvorana se okrenula da me odmjeri. Tad me je udarilo kao grom iz vedra neba, to više nije bila moja generacija, lica su bila nepoznata, a moje samopouzdanje i ponos su se raspršili kao balončići od sapunice. Predavanja su bila sve manje zanimljiva, zadatci na vježbama sve kompleksniji, a ja sve manje zainteresirana. Naporno mi je bilo slušati predavanja, no pohađala sam ih kako ne bih izgubila pravo na potpis. Na kolokvije sam izlazila i uredno padala kao kruška, slično je bilo i s ispitnim rokovima.

Odustajem! To je bila moja konačna odluka. Za očekivati je bilo da će roditelji doživjeti slom živaca i svakodnevne prodike. Realno i sama sam bila svjesna da je silan trud i naravno novac otišao u vjetar, ali u tim trenucima ta odluka mi se činila kao jedina ispravna. Ono što nikako ne mogu zaboraviti bile su riječi moje majke, nakon kojih mjesec dana kada se situacija napokon malo smirila: „ Napustila si svijet djece, dobro došla u svijet odraslih, ovo je tvoja radna knjižnica, kreni.“ Tvrdoglava kakva jesam, živjela sam u uvjerenju kako je pronaći posao mačji kašalj. Uostalom tko me ne bi zaposlio – mladu, bez iskustva i znam raditi hm, skoro pa ništa, ali sve se da naučiti. Pronašla sam sezonski posao,  otišla od kuće na šest mjeseci, zaradila novac „krvavo“, ali sam se i dalje držala tvrdoglavo.

Sada kad razmišljam o svemu, možda mi je bilo potrebno da mi se dogodi život kako bih se „otrijeznila“ i priznala svoju pogrešku. Stotinu puta sam dosad samu sebe udarila po glavi jer sam se tako lako predala, tako lako sam digla ruke od svoje budućnosti. Kažu kako treba učiti na tuđim greškama, nadam se da će netko naučiti na mojima. A ja? Ja ću se vratiti na fakultet i ovoga puta idem do kraja!

Tekst napisala: Iva Biondić

Izvor: szg.hr