Razmišljam naglas: Nije vjernik onaj koji to kaže, nego koji pokaže

Upravo današnji blagdan Velike Gospe potaknuo me na ovo razmišljanje. Razmišljanje o vjeri, razmišljanje o čovjeku, razmišljanje o svakodnevici i svakodnevnim aktivnostima u kojima se svjesno ili ne, pokazujemo kao ljudi, kao pravi vjernici.

Masa ljudi danas obilazi svetišta, masa ljudi danas hoda oko oltara Majke Božje zazivajući njezin zagovor , a jedan dio koji čini tu masu ide samo da bi se mogli hvaliti gdje su bili, da ne kažem izrugivali sa svojim poznanicima koji možda toga dana nisu mogli otići nigdje.

U čemu se ogleda ta naša vjera? Od malih nogu svirala sam i pjevala u crkvi i veliku tu masu imala prilike promatrati zato se i usuđujem o tome ovako javno pisati.

Oni koji doslovce ližu oltare, čim pređu prag crkve već tračaju svoje sumještane bilo da je riječ o odjeći koju su navukli na sebe bilo da je riječ o nekim svakodnevnim poslovima ili da ne pričam o mlađim ljudima koji su najčešće na repertuaru zbog izlazaka ili odabira partnera ili o nečem stotom.

Toliko toga ti “veliki” vjernici rade za svoju zajednicu da bi se najrađe ispovraćala od njihove dragosti i dobrote.

Godinama sam, kao što rekoh, bila aktivna u crkvi, godinama sam bila jednima uzor, drugima čudakinja, a trećima samo Branka. Ovi treći me i danas tako gledaju i prema tima imam ogroman respekt. Zašto baš prema njima? Ako odgovorim što je s prvima i drugima, tada ću automatski dati odgovor i za njih. Oni kojima sam služila kao uzor, zapravo bolje rečeno svetica, ti su očekivali od mene da sam bezgrešna. Ovim drugima kojima sam bila čudakinja pucali su od ljubomore jer oni ne znaju to što ja radim, pa su me morali nekako nazivati. S tima nikad i nisam bila u nekomn bliskom odnosu, nego na bok.

Jel vam onda jasno zašto su baš ovi treći za mene ljudi. Ma što ljudi, ljudine! Upravo oni pokazali su mi što je i pravi vjernik. Oni ne ližu oltare, već idu na misu kad mogu i kad stignu, ali žive svoju vjeru svakoga dana. Nikoga ne osuđuju, nikoga ne kritiziraju, nikoga ne razapinju, ne kažem da nešto o nekome ne potračaju, jer to nam je svima jednostavno u krvi. Ali… njihovi su tračevi na razini cirkusiranja, a ne osude bilo koga i bilo čega.

U posljednjih nekoliko godina ne sviram više crkvama aktivno kao nekada, već samo po potrebi i pozivu iz bilo koje župe, a vjerovali ili ne baš sada se smatram boljim čovjekom nego tada. To te valjda sam život natjera u preispitivanje samoga sebe kada te dovede u situacije da vidi kako ćeš reagirati i postaviti se. Samo jedan primjer ću reći, napisati… U prethodnim razmišljanjima govorila sam o svojoj obitelji stoga nije nepoznanica da s najbližim članom, ocem, nisam u nekom dobrom odnosu. No nisam mu okrenula leđa. Ni zbog svoje djece kojima je on ipak djed, ali i zbog sebe same jer mi je otac. Odlazimo k njemu često i iako nam je komunikacija na razini nule, viđamo se. Ista je stvar i s ocem moje djece. Mnogi mi govore da nisam normalna i po kog vraga uopće k njemu idem, ali…kako god poštivam svog oca, tako poštivam i oca svoje djece i njima želim dat primjer i bit im uzor. Jednog dana kada odrastu, sami će imati svoje stavove i možda se neće poklapati ni slagati s mojima, ali bar znam da mi neće moći predbaciti „Zbog tebe nemamo oca ili djeda!“.

Svi smo mi ljudi. Ljudi koji se razlikujemo u mnogočemu, pa i u vjeri.

I eto, da ne duljim previše, još ću samo ovo reći: među masom koja danas štuje ovaj veliki blagdan mnogi su koji sami sebe nazivaju vjernicima, ali je mnogo i onih koji po tom pitanju ništa ne kazuju, nego svojim djelima svakodnevno svoju vjeru pokazuju.

---

Foto: wikimedia commons