Taman kad se bez Tebe naviknem

Život katkada prođe onako usput, nestvarno, pusto, bez oslonca i zbilje, potiho odsanjan, pomalo nedosanjan, odsviran čudesnim notama čiji zvuk miluje i titra kroz beskraj naših čežnji.

I taman kad krenem kroz zlatna polja, zaljuljan prohladnim vjetrom i promrzlim jutrom zagrnut, posve stran slučajnim prolaznicima koji odlaze bez pozdrava, i taman kad zgasne u meni posljednji nemir, ja bez Tebe naviknut skrenem u izbu svoje duše, u hlad bijelih breza i zastanem piti Tvoje žive vode.

I tako, taman kad se bez Tebe naviknem, posjetiš moje pute i vratiš me tamo gdje jedino pripadam, podno Tvojih skuta, podno Tvoga križa.

 

---

Foto: pixabay