Moderna tradicija

SVIBANJSKE VATRE Znate li kako je nekoć izgledao Prvi maj?

Viktorija Rogić

Sutra je, po domaći rečeno, „Prvi maj“.  Pošto ove godine taj praznik rada pada na utorak, većina Hrvata je, možemo slobodno reći „tradicionalno“, spojila sebi i ponedjeljak te velika većina obitelji odlazi na neko dvodnevno ili višednevno putovanje. Ostali planiraju ili su već isplanirali piknik ili roštilj s društvom. Tako to kod nas biva, 1. svibnja obično svi iskoristimo za druženje u prirodi uz neograničene količine „ića i pića“.

Znate li kako je nekoć izgledao  „Prvi Maj“?

Prije se ovaj praznik rada obilježavao na jedan poseban način te je za sve mještane bio poseban događaj. Za njega se pripremalo danima prije. Žene su nekoliko dana prije 1. svibnja  obično čistile kuće i tavane te bi sve ono što se više nije moglo iskoristiti ili je bilo skroz poderano odvajale za spaljivanje upravo za „Prvi maj“. Tako se tu moglo naći starih poderanih opanaka, stare odjeće, krpa i sl. Muškarci bi za to vrijeme čistili dvorišta, obrezivali voćke te sve grane koje su odrezali slagali na jednu hrpu, na koju su kasnije donijeli i ono što su žene odvojile u kući. Djeca su s veseljem pomagala roditeljima u čišćenju i slagala stvari na hrpu jer su znala da veća hrpa znači i veći plamen. Svaka obitelj pripremala je svoju hrpu koju bi na kraju odnijela na obližnju livadu ili proplanak te bi se uoči 1. Maja ta hrpa konačno i zapalila. Ako bi se hrpa palila na proplanku to bi obično značilo da se nekolicina susjeda dogovorila te sve hrpe spojili u jednu, a plamen je znao biti toliko visok da bi se vidio i iz drugog sela. Obitelji bi se skupljale oko vatre, družile, pjevale i veselile. Za njih je paljenje vatre na taj dan bilo kao jedna mala manifestacija. Momci i djevojke često su se nadmetali u preskakanju plamena, odnosno djevojka bi rekla momku da će ga poljubiti ako zbog nje preskoči plamen i obratno. Oko vatre su sjedili, pogledavali se, oni koji su znali svirati bi i zasvirali pa je tako veselje znalo potrajati do dugo u noć, sve dok se vatra ne ugasi. Djeci je taj čin paljenja vatre bio posebno zanimljiv jer bi im roditelji dopuštali da duže ostanu budni. Roditelji su prepričavali djeci kako je bilo kad su oni išli sa svojim roditeljima prvi put kraj vatre i što su oni sve palili. Čitavim selom mogao se osjetiti miris dima, čuti pucketanje vatre te vidjeti  sjene koje su stvarali titraji plamena. Drugog dana po selu se pričalo koliki je plamen kod koga bio te kako je bilo i u drugim selima visokih plamena. Ponekad su se sela i nadmetala kod koga će biti najviši plamen pa se ovaj običaj znao pretvoriti u pravi mali festival. Iako je i prije taj dan bio dan oduška od svega, svakodnevni posao se i dalje morao obavljati, ali bi ljudi taj dan nekako brže i lakše sve obavili i pripremili za sutra jer su znali da čim prije završe prije će započeti to „prvomajsko ludilo“. Drugog dana posao se obavljao jednako kao i svaki drugi dan.

Danas se jako rijetko mogu vidjeti zapaljene vatre uoči 1. Maja, no običaj druženja ipak je i dalje ostao tradicija. Što je lijepo. Lijepo je vidjeti društvo da se druži i veseli. No nažalost, ta druženja nisu kao nekad.  Danas ne možemo vidjeti velike skupine već su svi podijeljeni u manje grupice. Ne čuje se pjesma i zvuk tambure, već samo brujanje zvučnika. Umjesto mirisa dima i pucketanje vatre osjetimo miris roštilja. Ne prepričavaju se događaji iz prošlosti već se najčešće priča o problemima i poslu. Djeca i mladi danima prije ne sakupljaju granje već kupuju meso za roštilj.

Vremena se mijenjaju ali neki običaji, iako izmijenjeni i modernizirani, ipak se i dalje održavaju. I neka, treba tako jer znate kako stari narod kaže „Bolje da nestane sela nego običaja“.

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u