Kolumne

Slobodna volja

“Follow the signs of the crimson thunder.” kaže pjesma poznatog vokalno instrumentalnog sastava HammerFall. Vozim se tako prema moru, kasno nedjeljno poslijepodne, sam, i nadam se da ne puše jako u Senju. Oblaci su se sudarili s Velebitom, grmi, sijeva, ali nema veze. Uvijek sam se volio kupati po kiši.

Kolona auta se odlučila na tempo pomalo, ali stvarno pomalo, metar pa stani pa još metar, brisači na najjače i još uvijek se slabo vidi. Ne mo’š ni pušit jer lijeva kroz prozor. Čak se ni talijanski krkani od radiovalova, koji svaki put krenu izguravat hrvatske, koji su iste frekvencije, negdje oko Tukanića čim se prijeđe Vratnik, više ne čuju.

Nisam nervozan samo mi se iz nekog razloga po glavi vrti ta blesava misao koju sam čuo sinoć. Već sam ju prepričao bratiću i prijatelju na kafi, prije pol’ sata, nismo došli daleko. Sjećam se nadobudnog mladog Igora na omiljenom okupljalištu studenata u Rijeci, Kont, sigurno je prošlo već desetak godina, ali priča je opet svježa.

Najbolji kolega s faksa Željko i ja ponekad smo poslije predavanja koji sat znali izgubit ispijajući pivo baš na Kontu jer je svima nekako bilo usput a valjda i čisto zato jer je tradicija. Uglavnom bio je s nama i jedan student filozofije kojeg sam u međuvremenu skroz zaboravio, ali jasno se sjećam tog jednog razgovora gdje sam se, kao i obično, mali sveznalica, zaletio grlom u jagode.

Lik je sjedio zamišljen i laganini pijuckao pivo ne doživljavajući uopće Željkove i moje tekuće baljezgarije i planove. Mučio ga je neki ispit jer, kako to već biva, svi profesori na fakultetima iz perspektive studenata zahtijevaju previše. Čuo je da je netko pao na pitanju postoji li slobodna volja. Željko se po običaju suzdržao od suvišnih komentara, ali mladi Igor nije imao problema dobaciti „Pa to je lako!“.

Jasno mi je i tada bilo kako nemam dovoljno uvida u klasične argumente za i protiv, ali determinizam, koji se činio kao najveća zapreka jednostavnom odgovoru, mi se činio baš bez veze. Pa Grci su smislili determinizam, vjerojatno da pobjegnu od ideje kako je uvijek nešto volja bogova. Namjera vjerojatno nije bila potkopati ideju slobodne volje.

“Hajde, dokaži ti meni kako imaš slobodnu volju.” rekao je naš kolega zabrinuti filozof. “Neš ti, jutros sam odlučio da ću prije faksa pojesti hamburger i pojeo sam ga, i otišao na predavanje. Nisam bio ni previše gladan. Nisam ni popio kavu kako to uvijek radim. Nisam ni pitao kolegicu da ode na kavu sa mnom iako je prošla pored mene, a obično ju pitam kad ju vidim. Rekao sam si, idem do Hambija, pojest hamburger i napravio to, što je to ako nije slobodna volja?”

Kolega filozof, blago rečeno, nije bio impresioniran. Nabacio je bljutavo lice spoznaje kad netko nešto priča i shvatiš da nema pojma što priča. Meni je moj primjer bio baš super. Vidjelo se da dečko ne zna gdje bi počeo pa je kolegi Željku i meni počeo objašnjavati sve klasične argumente za i protiv postojanja slobodne volje. Nismo pokopčali pola toga što je rekao, ali imao sam dojam da je to sigurno jer je on grozan student. Pa mi ni ne studiramo filozofiju, a to znamo odgovorit. Ha!

Zbunio nas je najviše primjerom spektra boja. Svatko tko vidi, vidi materijalni svijet u nijansama spektra boja koje nastaju odbijanjem svjetlosti od materije. Filozofa je mučilo, ako imamo slobodnu volju slobodno možemo deklarirati kako je recimo lišće zeleno, onda se dogovaramo, nazovemo zelenu boju zelenom, svi se slože kako je to tako i “ Tadaa!“ lišće je zeleno. Ali, uvijek ima ali, teško je provjeriti jeli svačija zelena uistinu zelena i laže li osoba koja je list nazvala zelenim. Argument je kako materijalni makro svijet, nije stvar hira promatrača.“To ćeš reć na ispitu ako te pita?” upitao sam. “Mhm.” kimnuo je filozof. Upravo sam shvatio kako mi nije jako mi žao što sam mislio da je dečko glup jer mu je primjer poprilično grozan ali nema veze.

Sinoć sam nabasao na bolji primjer, puno kvalitetniji mislilac, Sam Harris, pričao je o svojoj knjizi na temu slobodne volje. Probao je uvjeriti kolegu koji ga je ispitivao i uspjelo je, poprilično lako bez previše otpora. “Zamisli nekog glumca.”, rekao je. “Je li to Sylvester Stalone?” “Nije.” odgovorio je sugovornik. “Zašto nije?” “Pa nisam ga se sjetio.” “A zašto si se sjetio baš tog glumca kojeg si se sjetio, imaš li slobodnu volju ili nemaš?” Čovjek je ostao poprilično uvjeren, skupa sa mnom.

Potrebno je pojasniti kako je to već mnogo puta odigrana karta zagovornika determinizma u raznim iteracijama. Ideja je kako imamo slobodu birati nad setom izbora koji nam je kulturološki i biološki dostupan i s tim izborima improvizirati, ako se desi neka anomalija, ali apsolutnu slobodnu volju, dakle reći ili napraviti baš bilo što, nemamo.

Primjer gospodina Harrisa je baš dobar, mislio sam, ulazeći u parkiralište koje se plaća u Senju i stao metar dalje od stupa. Vani je još uvijek padalo. Baš dobro, skinuo sam majicu, stisnuo gumb, pokupio kartu i odlučio kako je mudro dovesti se skroz do svjetionika s namjerom da skinem i tenisice. U vodu, malo proplivam, vratim se i stavim sve suho na sebe, neću ni ručnik nosit.

Mo’š mislit, stao na prvi kamenčić i vraćaj tenisice, nema veze, upalit ću grijanje na povratku. Dok sam došetao do plaže bio sam već mokar, a točka na i je bio val koji mi je zapljusnuo tenisice dok sam pokušavao probat vodu. “Ti sada ideš!” Sjetio sam se riječi pukovnika Rade Orhideje iz filma Karaula u sceni kada se mladi vojnik (Sergej Trifunović) plačem pokušava izvući od pješačenja na Titov grob koje je sam tražio da naživcira nadređenog. Mislim da se kasnije u sceni proba i onesvijestiti.

Ne’š ti slobodne volje, s osmjehom od uha do uha, brzo sam skinuo tenisice, i zaronio u toplo valovito more. “Folow the signs of the crimson thunder.” mozak je napokon opet ušao u autopilot.

 

 

Foto: pixabay.com

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close