Svijet na(d) kojim živim

Potraga za zmajevim bebama

Marjan

Po naslovu rekli bi ste, povesti ću vas nekakvim na brzinu sklepanim vremeplovom u zemlju iz bajke ili priču o zmajevima, vitezovima i lijepim djevama. E sad, dio toga mogao bi biti i istinit… skoro sve osim vitezova. Njih još nisam sreo.

Ako vas je ovo natjeralo da pomislite kako sam se najeo bunike, onda bolje da tu stanete. S druge strane, ako vam korištenje bunike isključivo u medicinske svrhe ne smeta, preporučujem se na dalje čitanje, a ovo o bunici nek’ ostane među nama.

Dvoumio sam se kojom pričom započeti putovanje. Morala je to svakako biti speleološka, no prvi doticaji sa speleologijom bili su u malim koracima, ako ne računam da su me “u startu” poslali u pedeset metara duboku, jamu čiji je otvor bio jedva dovoljan za provući se. Nakon tog cijeđenja pri ulasku i predaha u malenoj “prostoriji” 3×3 metra, našao sam se viseći na špagi, s debelim mrakom ispod i oko sebe. Bio je to mrak koji “guta” svjetlost. To odmah uočite, jer se do tada niste nikada sreli sa bilo čim sličnim. Karbidna rasvjeta koju sam tada imao na kacigi, obasjavala je prostor oko mene, ne znam koliko metara, a sve iza i ispod bio je mrak. I špaga ispod “nestajala” je u mraku.

Rekli bi “kao u svemiru”, međutim u svemiru ima milijarde zvijezda. Ovdje, osim onog mojeg plamička na kacigi, vlada potpuni ili apsolutni mrak. Teško ga je doživjeti igdje na površini jer ne postoji.

Bio je to moj prvi doticaj sa jamom i sa tim mrakom. I tako mi donesemo malo tog svjetla u mjesto koje svjetla nije vidjelo stotinama, tisućama godina. I pomislite kako u tom mraku nema života, jer tko ili što bi moglo uopće živjeti tamo, osim kakvih babaroga, vragova, zločestih vilenjaka ili zmajeva?

U našem narodu, posebice na ovim ličkim prostorima znalo se čuti kako je voda iz špilja, za velikih kiša, znala izbaciti zmajeve bebe. Nisu to bile samo priče koje se pričalo djeci prije spavanja, znali su ih ljudi uloviti u kakve staklenke pa pokazivati drugim ljudima. Poput jedne od učiteljica u malenom ličkom mjestu Stajnica, nedaleko Jezerana- koja je u polju ulovljenu i bespomoćnu zmajevu bebu donijela u brinjsku osnovnu školu na pokazivanje kolegama. I moja mama ju je vidjela. To ja sad pričam vama iz  druge ruke.

Za priču iz prve ruke puno, puno godina kasnije morao sam se spustiti u duboku jamu, dublju od one prethodno opisane u, možda najpoznatije i najbrojnije leglo zmajevih beba na ovim prostorima. Čak nije bilo potrebe za ići dalje od prve jame na jednoj gori opjevanoj u pjesmi, pokraj mjesta koje se zove Jezerane.

Tko god je prošao Jozefinom od Senja do Karlovca, ali i današnjim autoputom, prošao je preko Kapele (“ličke gore zelene“) i Jezerana. Ime mjesta je došlo od toga što se uvijek u jesen i zimu, poslije kiša ili topljenja snijega cijelo polje poplavi vodom što prodire iz obližnjih špilja te se stvore ogromna jezera koja poslije nekog vremena opet otječu natrag u te iste špilje. Otud i lokalna narodna pjesma

Jezerane tri jame bezdane,
A Stajnica, jama bezdanica

Bezdan. Zvuči kao ono u što se ne ulazi, jer nema ti izlaska. No, baš to je ono što vuče speleologe jer danas znamo da unatoč mistici i narodnim pričama, neki kraj mora postojati. I otišli smo tako u najpoznatiju od tih bezdanica. Narod joj je, kao i svemu ostalom dao ime. Rokina bezdana. Navodno ga je dobila prema babi Roki koja je nekad davno upala unutra. E sad, nije baš ugodno odlaziti u jamu sa takvom reputacijom, ali narodne priče znaju biti svakakve, a kada je o špiljama riječ onda su najčešće i svugdje prema ustaljenoj mitologiji:

“znam ja (ponekad se naglasi ime radi dodatne težine tvrdnji), tu je upala “mačka, pas, ovca, pa i krava” (odabire se jedna životinja ovisno o težini, boljoj uvjerljivosti, ali i starosti priče) i onda je izašla  1, 3, 5 ili 10 kilometara dalje. “(kilometraža ovisi o nadahnuću naratora, poznavanju lokalne geografije, kao i dobrosusjedskim odnosima sa drugim selima).

Što se tiče Rokine bezdane, zanimljivo je da u bližoj okolici postoje još i špilja Rokinka, špilja Mala Rokinka, pa i Mala Rokina (ima još nekoliko naziva za istu stvar, poput Rokina, Rokača…). Tako da možemo zaključiti kako je baba Roka očito imala dara za speleologiju, i da sigurno nije završila tako kako priča kaže. Ali da je bila radoznala, svakako jest.

Rokina bezdana poznata je po svojoj velikoj podzemnoj rijeci. Njen šum se jako dobro čuje i stotinu metara iznad, na samom ulazu, ogromnoj i impresivnoj jami smještenoj na rubu široke kapelske livade. U nekim razdobljima buke nestane, ali ne zato što rijeka presuši, već zato što se rijeka podigne za tridesetak metara, potopi sve špiljske kanale, a dio te vode, kako već znamo, poplavi obližnje jezeransko i črnačko polje.

Sad je vrijeme da objasnimo enigmu zmajevih beba. Bez okolišanja.

Čuli ste za Čovječju ribicu? Blijede boje kože koja podsjeća na ljudsku (otud ime Čovječja ribica), duguljaste, sa glavom bez očiju jer su tisućljećima zakržljavale, repom i nožicama te crvenim škrgastim izraslinama…. Zamislite sada kada vam se tako nešto što nikada niste prije vidjeli u životu ili čuli o tome, a izgledom podsjeća na priče o zmajevima, pojavi negdje u polju nedaleko špilje u koju ne ulazite zbog straha…

I koje bi se drugo ime u narodu moglo dati nego Zmajeva beba? I bi tako.

Danas o čovječjim ribicama znamo da su one relikt iz doba tercijara, endem dinarskog krša, ima ih od Slovenije preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Crne gore. Oblikom može malo biti drugačija, negdje veća negdje manja, bojom uglavnom ovakva, iako su u Sloveniji pronađene i dvije tamne. Ali ostala je ista milijunima godina. Kada je izložimo svjetlosti koža joj počne tamnjeti.

Gdje možete u prirodi naći živo biće koje je preživjelo tolike milijune godina? Nigdje. One su pravi vremeplov. Govori se da mogu živjeti više od sto godina, ali to još nitko do sada i nije mogao utvrditi. A i kako bi? Pa tek do prije pedesetak godina jedva da se moglo spuštati u duboke jame, istraživati zahtjevne špilje, a kamoli proučavati takva otkrića. Iako je prvi puta opisana 1768., a u Hrvatskoj zabilježena 1840. godine na izvoru kod Sinja, zahvaljujući speleologiji i tim istraživačima zemaljskih dubina, danas znamo za mnogobrojne lokacije gdje ih ima. Rokina bezdana je nesumnjivo jedna od najznačajnija jer ih je tamo zabilježen jako veliki broj.

A sjećam se vremena dok sam išao u osnovnu školu, jedan od godišnjih izleta od petog do osmog razreda bio je obavezno u Postojnsku jamu. U prekrasnoj ogromnoj i osvijetljenoj špilji pokazivali su nam dvije Čovječje ribice koje su se skrivale od svjetla u nekakvom mramornom akvariju. To je onda bio pojam, te dvije ribice. Kasnije su redom pronalažene svuda, a priča o tome kako podzemne vode izbacuju ribice na okolna polja davala je naslutiti da ih podno Jezerana očito ima puno, no tome se u javnosti nikada nije pridavala važnost kao onim slovenskim ribicama. Drugim riječima, slovenski PR je odradio svoje.

Razmišljajući o tome i kako ću konačno vidjeti to živo čudo prirode, spravica prikopčanih za špagu krenuo sam u tu bezdan. Put koji smo odabrali za spuštanje vodio nas je pravo na previs, ispod kojega se otvorila ogromna stometarska vertikala. Danje svjetlo obasjavalo je gornju polovicu jame, dok se ispod crnio “bunar” iz kojeg je dopiralo glasni šum. Jama se poput velikog lijevka sužava u taj bunar oblikovan djelovanjem sila podzemne vode. Nakon šezdesetak metara bez dodira sa stijenom, dolazimo na njegov rub. Odatle do dna je još nekih četrdesetak. Sive stijene sada su žućkaste, glatke i mokre, osvijetljene plamenom sa naših kaciga. Spuštamo se polako dok po nama kapa voda koja se cijedi od nekud sa površine iako je vani sunce i kiša nije padala danima. Silazeći sve dublje podsjećam se kako se taj bunar napuni vodom skoro do vrha – svih četrdesetak metara. Valjda neće i danas, jer iako nas je sunce grijalo, negdje u daljini mazirali su se crni oblaci.

Uskoro dotičemo dno, puno kamenja, grančica, lišća, zemlje i koječega što je upalo odozgo. Skidamo se s špage, na brzinu radoznalo bacamo pogled na rijeku i slap što tutnji, pa se penjemo pet šest metara iznad u sporedni kanal na sigurno, jer se iza nas spušta još speleologa. Kanal u kojem se nalazimo usporedan je s rijekom i zove se Suhi kanal, jer je jedini koji nema vodenog toka iako ima dva odvojka kojima se spušta u podzemno jezero. No kada se voda digne i on je potpuno pod vodom pa toliko o tom nazivu “suhi”. U njemu je zanimljivo što unatoč buci koju stvara veliki slap, dovoljno je da samo prođete dvadesetak metara dalje i buka potpuno nestaje, a pojavljuje se potpuna tišina. Naš glas ne odjekuje već biva apsorbiran kroz stijene te slojeve gline i blata. Neko sasvim drugačije, gotovo svemirsko okružje.

Prolazeći Suhim kanalom nalazimo prvi kratki odvojak, uzak je i visok, a završava stijenom ispod koje je rupa – cijev širine 70-ak centimetara što vodi pravo u – podzemno jezero. To nam za sada nije cilj. Krećemo se dalje, dolazimo do slijedećeg “odvojka” ili kako to obično kažemo – bočnog kanala. On je lijepo širok, no blatan da ne može bit blatniji. I da ne bi sve ostalo na tome, spušta se vrlo strmo nekih 15-ak metara pravo u još jedno podzemno jezero. To nam je trenutno odredište. Vežemo špagu pa se sa spravicama spuštamo dolje, na rub vode. Na malenoj blatnoj obali nema previše mjesta za stajanje, pa smo ubrzo svi u vodi, plivamo i osvjetljavamo dvoranu, tražimo ima li kakvih drugih kanala. Uz obavezna neoprenska odijela, ponijeli smo samo maske za ronjenje i jaču podvodnu rasvjetu kako bi probali otkriti i od kuda ta voda dolazi te kamo odlazi. Međutim, rasvjeta nije dovoljna jer dno ne vidimo, sve ide u crno. Iskustvo nam govori da je dubina barem deset, a možda i dvadesetak metara. Kasnije će se ronjenjem na boce sa zrakom ustanoviti da ide i preko 30.

U sredini jezera ogromna je stijena koja ide do sve stropa. Plivamo oko nje i nadamo se uočiti prolaz dalje ili koju Čovječju ribicu. Ništa od toga. Možda smo ih uplašili. Ovdje će trebati dovući kompletnu ronilačku opremu i ponoviti istraživanje. Plivamo prema obali pa nam ostaje teži dio, izvući se iz vode i preko blata u “Suhi” kanal. Navezujemo se spravicama na špagu i povlačimo se prema gore propadajući u blato preko koljena. Da bi stvar bila gora, pri svakom koraku netko odvali nogom u oštre stijene sakrivene u toj kaljuži. Spravice klize zbog naslage na špagi pa svaki korak djeluje na onaj iz stiha “jedan naprijed – natrag dva”. Smijemo se sami sebi, a ponajviše kolegi kojeg nikada nismo čuli da psuje ili povisuje glas, a sada sipa psovku za psovkom po dužnom metru.

Napokon smo svi gore u “Suhom”, dobrano uznojeni. Iz jezera smo izašli čisti ko sunce, a sad smo blatnjavi do ušiju. Radimo krati predah i krijepimo se čokoladicama i vodom iz boca pa se spuštamo na podzemnu rijeku. Ona se prelijeva preko par kaskada do bučnog slapa, visine nekih 3-4 metra. Postavljamo špagu za kratko i sigurno spuštanje, pa se obilno tuširajući spuštamo pod njega. Malo plivanja i eto nas u velikoj dvorani, na mjestu koje zovemo Plaža – zbog gomile šljunka kojeg je tu nanijela voda. Pronalazim nekakvi narančasti lonac koji se tu našao pitaj Boga kako i od kuda. Nije oštećen, što znači da ga nitko nije bacio niz vertikalu. Doplovio je od nekud. Dvorana se završava uskim kanalom koji ide dalje pa i mi krećemo tim putem. Pred nama sljedeća prepreka: 5-6 ogromnih stabala koje je voda nagurala pred ulaz u kanal. Grane su odavno otkinute, a kora oštećena od lupanja po stijenama. Gacajući po vodi prelazimo stabla, kanal vodi ulijevo, struja je sve brža, a dubina je do prsiju. Nešto dalje dno se diže, a mi dolazimo pred još jednu prepreku – Mlin. Mjesto na kojem voda pada strmo u dubinu i u pjeni nestaje pod stijenama. Preko vidimo da se naš kanal nastavlja na istoj visini, samo u puno manjim dimenzijama – postaje rupa visine nekih metar do metar i pol. Sada moramo prečkati, odnosno postaviti špagu da bi zaobišli ponor ispod nas i došli do te rupe. Uskoro na taj način prelazimo jedan za drugim, provlačimo se kroz uski kanal i izlazimo pred -sljedeću prepreku. Kanal ulazi u veću dvoranu, ali na nekih osam metara visine. Opet zabijanje sidrišta, postavljanje kratke špage pa na spravice i napokon dolje do dna.

Eto nas na smaragdno-zelenom jezeru. Većih je dimenzija, a voda koja je tu došla je kratkim podzemnim putem od Mlina izvire ispod stijena koje su ovdje sada vidljivo crne boje. Prolazimo uz rub jezera, i nešto dalje vidimo da ono završava stijenom. Treba opet plivati, jer ta voda nekud ide dalje i to se treba provjeriti. Pretražujući jezero ubrzo nam slijedi iznenađenje.

Deseci Čovječjih ribica odmaraju na dnu jezera, povremeno se pokrenu pa poput jegulja otplivaju dalje od uljeza sa površine, nekakvih čudnovatih spodoba u crvenim kombinezonima i kacigama sa kojih dopire svjetlo koje one nikada nisu niti će ugledati, uljeza koji su narušili njihov mir i spokoj što traje tisućama godina. Ne razumiju niti čuju naše oduševljenje, uzvike na površini i radost koju su nam prouzročile. Mi i jesmo stvarni uljezi u svijetu koji postoji daleko dulje od svijeta koji mi poznajemo. Kroz maske gledamo ta čudesna bića što su preživjela tolika vremena i događaje, a vjerojatno će nadživjeti i sve nas. Ne čuju nas niti vide, ali osjećaju vibracije koje stvaramo u vodi, te se pomiču dublje u tminu jezera, dok nama u oči upada nešto čudno. Pod vodom na crnim stijenama oko nas primjećujemo neke sitne bijele oblike. Ima ih na tisuće. Specifičnog su oblika, a gledajući bliže shvaćamo kako smo na rubu još jednog velikog otkrića. Kolonija slatkovodnih spužvica!

Ovo je svakako velika stvar jer slatkovodna spužvica do sada nije otkrivena nigdje drugdje na svijetu osim kod nas u Hrvatskoj! Do ovog trenutka bilo je poznato osam endemskih vrsta, a ovo će, čini se biti i deveta. Kakav dan! Ubrzo smo svi van vode pa radosni u predahu radimo velike planove za dalja istraživanja.

Unatoč neoprenskim odijelima, stajanje nas polako pothlađuje, u jami smo već nekih desetak sati, a i rasvjeta se polako troši te je vrijeme za izlazak van. Sav onaj put prelazimo ovoga puta u obratnom smjeru. Pred kraj, na bučnom slapu slijedi još jedno tuširanje koje je sa nas skinulo i zadnji trun blata pa u “Suhom” kanalu opet se krijepimo vodom pa i “prošvercanom” pivom. U tom predahu prije penjanja skidamo se, oblačimo nešto suhe donesene robe, mokre stvari spremamo u transportne vreće koje ćemo vući pod sobom, a onda skakućući da se zagrijemo čekamo svoj red na špagi. Red ide polako, ali uskoro me evo pod vertikalom, nestrpljiv da se konačno ugrijem. Sto metara prema gore ne čini se puno, ali kada u jami i vodi “topline” desetak celzijevaca provedeš skoro 12 sati onda to i nije baš najlakša stvar na svijetu. Kada bi to slikovito opisali – treba samo izpenjati jednu visinu zagrebačke katedrale (za usporedbu Lukina jama ima malo više od 14 tih katedrala jednu na drugoj)

Vukući transportnu vreću sa natopljenim ne opremom, penjem se polagano, gore visoko nazire se otvor i još uvijek nešto danjeg svjetla. Nema se baš osjećaj prostora zbog okolnog polumračnog okruženja pa visinu (koliko je još metara ostalo) procjenjujem od oka iako mi to apsolutno ništa ne znači. U samotnim penjanjima ionako razmišljaš o svemu i svačemu, pjevušiš bezvezne pjesmice, malo zjakaš okolo na kratkim odmorima. Špaga baš vrti pa imam pogled 360, kao u video igricama. Jedva čekam dotaknuti stijenu jer me to okretanje živcira. Uskoro se osjećaju mirisi… E to je najljepši trenutak u speleologiji. Naime, za boravka u jami ili špilji, postajemo neosjetljivi na mirise jer tamo mirisa i nema, zrak je drugačiji (i u velikom dijelu zdraviji), pa onda izlaskom na površinu budemo počašćeni onim što u svakodnevnom životu jedva ili uopće ne primjećujemo.

Izlazak na sunce prije svega. Trenutak dolaska na danje svjetlo, plavo nebo i čupave oblake je nešto veličanstveno. Sve ostalo za što smo bili zakinuti neko vrijeme odjednom bukne pred našim očima, ušima i nosnicama. Mirisi trave, kore drveća, lišća, mahovine, poljskog cvijeća, svega… Sve to je tako intenzivno da vas prožme zajedno sa osjećajem da ste pomaknuli još jednu granicu, da ste svi zajedno, jedna cjelina povezana nekim nevidljivim ali čvrstim ljudskim nitima izašli zdravi i čitavi puni novih saznanja o životu oko sebe i u sebi.

Mi smo to danas uspjeli ovdje, ali u isto vrijeme su deseci drugih speleologa napravili neka nova dostignuća i otkrili nešto novo. Nema nas puno, jedva tristotinjak. Ali posebna smo sorta.

Zadnje metre čujem raspoložene glasove onih na površini. Bez obzira na sve, dokle god ima ljudi koji se trebaju vratiti iz jame, na površini nema razlaska ekipe pa bio to dan ili gluho doba noći. Tek kada i zadnji član ekipe sigurno izađe, onda se može opustiti. A opuštanje obično biva uz neizostavnu pivu, jednu gore i drugu u omiljenoj putnoj birtiji (svaka špilja ili jama ima jednu takvu). I naravno, klopa iz ruksaka kao šlagvort vikenda u prirodi. Uskoro smo svi izašli van i jedva da smo skinuli opremu kad nas je nebo počastilo teškim pljuskom. Toliko brzo je došlo da nismo stigli ni do automobila već smo ostali stisnuti u grupicama pod od nekud izvađenim kišobranima (ne možeš vjerovati što sve cure znaju imati u ruksacima). Kako došlo, tako i prošlo, nakon petnaestak minuta, tamni oblak je otišao negdje preko Kapele, pojavilo se sunce, zatim duga, a zelena boja šume i livade postala je još intenzivnija. I onaj miris poslije ljetnog pljuska… nešto što u betonskim mega-čahurama koje zovemo gradovima nećete doživjeti.

Stojeći ispred ulaza u Rokinu bezdanu, razmišljam o tome što smo otkrili pa gledam obližnji vijadukt autoputa A1. Nalazi se na najnižoj točci između tunela i slijedećeg prijevoja.  Sretni smo jer imamo autoput koji skraćuje put do mora… da … A sve one otpadne vode puna olova i tko zna čega što izlazi iz automobila, kišom bivaju saprane o odlivnike koji se spuštaju niz vijadukt. I ne odlaze u neke bazene u kojima će se taložiti već direktno na zemlju, već zahvaljujući kraškom polju ravno u podzemnu rijeku i dom ovih Čovječjih ribica. No, ova voda se ne zaustavlja pod Kapelom. Ona prolazi nekim još nepoznatim putevima i izlazi na izvorima kod Ogulina, Plaškog, Slunja…

Ta voda se opet koristi u vodovodima, zalijevaju se vrtovi, pastiri napajaju svoja blaga… jasno vam je dalje?

Sada kad bih išao u srž cijelog problema odvelo bi me daleko. Činjenica je da se mi kao ljudska rasa ne brinemo previše o zagađenju planeta zvanog Zemlja. Ne brinemo se o tome kakvu ćemo vodu piti iako znamo da bez nje nema života. Svjedoci smo, zapravo činitelji konstantnog  zagađivanja okoliša, onog nadzemnog i onog podzemnog. Sve one otpadne tvari koje bezobzirno bacimo na zemlju propadnu kroz nju, ne razgrade se već podzemnim vodama putuju do jednog od mnogobrojnih izvora sa kojih crpimo vodu koju pijemo. I tako u krug.

Živa bića ispod nas koja ne vidimo i ne znamo da postoje, prva su na udaru takvih otrova. Ona su dosada živjela u čistom i sterilnom okruženju, kojeg gotovo da više neće biti. Jedna rečenica koju kao speleolozi znamo često naglasiti u nekim svojim apelima je „bez čistog podzemlja, nema ni čistog nadzemlja“.

Jer svako zlo ne činimo nikom drugom već sami sebi.

A zmajeve bebe? Teško je reći. Volio bih da bude po onoj kako Zemlja na kraju samu sebe oporavi, ali što će se oporaviti ako to zauvijek nestane? Čovječje ribice se još uvijek odupiru, iako ne znamo da li se stvarno odupiru ili polagano nestaju. Svjedoci smo da pojedine vrste na površini zbog djelovanja čovjeka izumiru ili su na rubu izumiranja – skoro svakodnevno.

Ono što ne vidimo to nas ne brine previše, poput prašine iza ormara ili ispod kreveta. Zabrinemo se tek kada postane kasno. A vrijeme nam polagano ističe.

Na kraju ove priče, pitam se treba li završiti ovako dijelom depresivno? Hoće li se to nekom svidjeti ili ne? Kao da je krajnja svrha priče zbroj lajkova ili šeranja na fejsu? Ima odgovor na ta pitanja.

Mora završiti tako. Čim se jednom maknete iz betonskih čahura i svoj korak umjesto na asfaltu napravite negdje u prirodi vidjet ćete isto što i mi. I jedini koji mogu napraviti promjene smo mi sami. Sve zmajeve bebe i milijuni drugih bespomoćnih bića ovise samo o nama.

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u