Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke i upravo tim povodom današnju Ličku priču posvećujemo ženi, Ličanki, koja je svoju bitku protiv ove bolesti dobila. I ne, to nije samo priča o njoj, to je priča u kojoj će se zasigurno naći mnoge žene, priča koja će mnoge podsjetiti na ono što su prošle ili im biti podrška za ono što možda trenutno prolaze, priča koja će sve nas podsjetiti što je život!
Ja sam Marina Perković, rođena 7.2.1978. u Otočcu. Odrasla sam u Lipicama, malom selu podno Kapele, meni zauvijek najdražem mjestu na svijetu. U Lipicama sam završila prva četiri razreda osnovne škole, a od 5. do 8. razreda nastavu sam pohađala u Križpolju. Imala sam djetinjstvo kakvo se samo poželjeti može. Moj brat Marko samo je jednu godinu mlađi od mene i od kad znam za sebe, znam i za njega. Nikad se nismo razdvajali, i uvijek, od malih nogu, bili smo najveća podrška i snaga jedno drugom. Najljepše uspomene iz djetinjstva vežu me za njega i za naše zajedničko odrastanje. Naši roditelji su bili trgovci i radili su u trgovini u našem selu. Oduvijek su bili najbolji roditelji na svijetu i sve što su radili, radili su za nas dvoje. Naše djetinjstvo obilježili su i djed i baka, koji su živjeli s nama i koje smo neizmjerno voljeli. Bavili smo se poljoprivredom, te smo ja i moj brat svakodnevno smo pomagali u svim poslovima, a kako u obitelji svi volimo pjevati, nakon svakog radnog dana mi bi zapjevali uz harmoniku koju je svirao moj brat. Kod nas veselja i pjesme nikad nije nedostajalo…
Marinine riječi i način na koji ih izgovara, slikom vode čovjeka u njezino razigrano, bezbrižno i veselo djetinjstvo.
Bila sam odlična učenica i oduvijek sam znala da ću ići na fakultet. Razmišljala sam o ekonomiji, budući da sam završila srednju ekonomsku školu u Otočcu, no upisala sam Filozofski fakultet u Rijeci, odsjek u Gospiću i odlučila biti učiteljica. Ta odluka pokazala se kao jedna od najboljih u mom životu.
O danima provedenima u Gospiću kaže:
U Gospiću sam zasigurno provela najljepše dane moje mladosti uz predivne ljude koji su i danas moji prijatelji. Bila sam odličan student i predivno sam živjela svoje studentske dane,
no moje srce se sve više udaljavalo od Gospića jer je moj dečko Mile živio u Dugom Selu. Mile je dečko iz mog sela i bila je to ljubav od malih nogu, no on se s obitelji preselio u Dugo Selo, a ja sam ostala u našoj Lici. Jedno vrijeme se nismo viđali, no naša ljubav bila je velika i nije zbog daljine nestala. Mile je sve češće dolazio u Gospić i 1999. godine odlučili smo se vjenčati. Uskoro je na svijet došla naša Veronika , no unatoč tome što sam postala supruga i mlada mama, završila sam fakultet u roku. Nakon dvije i pol godine došla nam je i Magdalena. Ja sam počela raditi u osnovnoj školi kao učiteljica, Mile je radio kao policajac u Policijskoj postaji u Dugom Selu, naše djevojčice su išle u vrtić, potom u školu i život je polako tekao svojim tokom.
Kako to obično u životu biva, kada pomisliš kako je sve idealno nešto se mora dogoditi…
…a onda jednog dana, 2012. godine, ja sam slučajno na desnoj dojci napipala kvržicu. Nisam se prepala jer sam tada imala tek 34 godine i osjećala sam se odlično. Pokazala sam mužu, mami, prijateljicama, no svi su mi rekli da to nije ništa i da većina žena ima s tim problema. No, moja najbolja prijateljica Ada nije mi dala mira sve dok nisam otišla doktoru jer njoj se ta kvržica nije nimalo svidjela.
I tada je počela njezina borba…
Na njezin nagovor otišla sam po savjet kod moje doktorice opće prakse, no ona me je odmah uputila na ultrazvuk. Doktorica Žuteković mi je isti dan napravila ultrazvuk i savjetovala da čim prije napravim punkciju te kvržice. Već sutradan sam bila u poliklinici Eljuga gdje mi je doktorica Ilona Sušac rekla se hitno moram javiti u bolnicu jer to iz dojke odmah mora van. Nažalost, bio je to zloćudni karcinom 4.stupnja. Taj trenutak kada sam znala da sam teško bolesna nikad neću zaboraviti. Cijeli život do tad proletio mi je ispred očiju a slika
koja se zaustavila bila su moja djeca. U glavi se neprestano ponavljalo pitanje koliko mi je još vremena ostalo, što sve moram za njih još učiniti i hoću li stići.
Ono što joj je, za očekivati, bilo najteže, kako sve priopćiti obitelji koja je sa strahom čekala ishod i kako to reći svojim učenicima, koji su se veselili zajedničkom odlasku na izlet…
Bilo je preteško priopćiti tu groznu vijest mom mužu i bratu koji su me čekali ispred poliklinike. A zatim što i kako reći roditeljima, što reći mojim djevojčicama. Magdalena je tada išla u 4. razred, a Veronika u 6. a ja sam im bila sve na svijetu, njihova MAMA. Moji učenici bili su tada 4.razred i za nekoliko dana trebali smo ići u Pulu u školu u prirodi. Kako im reći da će na naš put kojem smo se toliko cijelu školsku godinu veselili ići , ali bez mene.
Kakvi su to bili dani u njezinu životu, vjerujem da već možete zamisliti čitajući prethodne retke. Sigurna sam da i kroz vas prolaze trnci već sada kada ih samo čitate.
To su bili jako teški dani, kako za mene, tako i za cijelu obitelj. U pamćenje mi se urezao trenutak kada sam iz ladice izvadila plavu krunicu koju mi je brat donio iz Međugorja i čvrsto ju stisnula u ruku, zamolila sam Isusa za pomoć i prepustila sve njemu u ruke. Od tog trenutka moja plava krunica bila je uz mene stalno i kad mi je bilo najteže omotala bi ju oko ruke, poljubila i osjetila mir. Već kroz nekoliko dana bila sam operirana na Institutu za tumore. Odstranjen mi je dio dojke , a moj kirurg doktor Danko Velimir Vrdoljak rekao mi je po dolasku u bolnicu da će on napraviti svoj dio posla najbolje što može, no da je najveći dio na meni. Rekao je da moram vjerovati u svoje ozdravljenje i ne prepustiti se strahu i tuzi. Njegov savjet mi je uvelike pomogao u mojoj daljnjoj borbi. Ono što me je u svemu tome nosilo bila je ogromna podrška koja je stizala sa svih strana. Neprestano sam dobivala poruke i pozive podrške i to mi je tada značilo jako, jako puno. Ta silna briga i ljubav ljudi oko mene nije mi dala da padnem. Moj cijeli grad je stao uz mene, a nesebičnu pomoć moje obitelji ne mogu ni opisati. Uslijedile su kemoterapije i to je bilo najteže od svega. Jako teško sam to podnosila, povraćala sam danima i čvrsto vjerovala nakon svake da odustajem i da sljedeću ne želim i ne mogu primiti. Ali kad bi prošlo tri tjedna ja bih se opravila i znala sam da nemam izbora jer to mi je karta za ozdravljenje. Nakon što sam uspjela preživjeti prve dvije kemoterapije ostala sam bez svoje duge, kovrčave kose, no ni to me nije uspjelo poljuljati u borbi i vjeri da će i to proći i da ću i to preživjeti. Primila sam i ostale četiri kemoterapije, a nakon njih uslijedilo je trideset zračenja. Dane i dane provodila sam na Institutu za tumore i činilo mi se da sam već cijelu vječnost bolesna i da nikad mojoj muci neće doći kraj. No došao je. Nakon svih terapija i zračenja nalazi su bili dobri i raka više nije bilo. Polako sam se oporavljala i sve više se vraćala u život. Nakon nekoliko mjeseci vratila sam se na posao, moji četvrtaši su otišli, ali dočekala su me nova mala preslatka lica. Bili su to moji prvašići, danas već veliki osmaši.
Nije bilo lako, ali Marina je odlučila boriti se za život i u tome je uspjela!
Svi ti dani koji su bili iza mene nisu bili nimalo laki, ali jako sam ponosna jer sam se borila hrabro i nisam odustala. Ni na trenutak nisam pomislila da neću ozdraviti. Odlučila sam da ću živjeti i evo me danas ovdje nakon sedam i pol godina snažnija nego ikad. Svakih šest mjeseci obavljam kontrole i uvijek postoji strah od nalaza, no kako vrijeme odmiče sve manje se bojim i vjerujem da je s tom pričom gotovo.
Ništa se u životu ne događa slučajno, sve što nam dolazi s time se moramo znati nositi, prihvatiti to i boriti se dalje jer život je dar!
Nakon ovog bolnog iskustva, shvatila sam da je život najvrjednije što imamo i da u svakom danu treba uživati. Treba se što više se smijati i veseliti, provoditi vrijeme s dragim ljudima i na dragim mjestima. Zato ja često idem u moju Liku jer moji roditelji i danas žive u Lipicama i jedino tamo se duša napuni mirom. Nigdje tako trava ne miriše i nigdje se tako srce ne umiri kao kod kuće, u mojim Lipicama. Posebno me veseli činjenica da smo i muž i ja ljubav prema Lici prenijeli i na naše kćeri. Još od djetinjstva ih najviše veseli provoditi praznike kod bake i djeda u Lipicama, a na pitanje odakle su, s ponosom kažu da su Ličanke.
Za kraj naše priče i nastavak svoje avanture zvane život, Marina svim ženama ostavlja snažnu poruku:
Svim ženama savjetujem da redovito idu na preglede i da ne odgađaju odlazak liječniku zbog raznih obaveza. Brinite o svom zdravlju jer ako vi budete dobro i vaša obitelj će biti dobro. Ništa nije vrijedno ni važno kao vaš život!
Foto: Privatna zbirka
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English