FROM HERZEGOVINA WITH LOVE

Eto mačkara, ključaj vrata!

Marija Ćeškić

U prethodnim kolumnama ste mogli ustanoviti kako se u Hercegovini puno riječi izgovara drukčije, odnosno mi sebi prilagođavamo riječi. Jedna od njih je i maČkare, odnosno maškare, poklade. Također ste ustanovili da ne bi mi bili mi da ne napravimo feštu od svega.

Dakle, mačkare. Moja najdalja sjećanja sežu u djetinjstvo, kada su mačkare bile, uz Božić i svetog Nikolu, najvažniji dan u godini. Mi, poslijeratna djeca, nismo imali kostime, koji se danas kupuju djeci. Mi bi se maČkarili u staru odjeću svojih roditelja i baka i djedova, a na lice bi stavili kupovnu masku od 5 maraka (20 kuna). Oni hrabriji su nosili kožne maske, ispod kojih bi temperatura za nekih 5 minuta nošenja narasla na 73 stupnja Celzijusa. Od odjeće koja je prevladavala, kod princeza su to bile babine suknje i materine košulje iz ’87.e, one svilene sa jastučićima na ramenima, a kod muških nasljednika skafander, odijelo za zavarivanje i ruska zimska kapa. Novac se skupljao u materinu torbu koju je nosila kad je upoznala ćaću. Dobro se sjećam jedne situacije, kad smo skupljajući novac naišli i kod par baka koje su nam dale svježa jaja. Na završetku dana, imali bi koktel od razbijenih jaja, novca (sreća pa su bile samo kovanice, iako se to tada nije činilo srećom) i bombona. Mater bi dobila slom živaca. Ali od tog novca se lijepo živjelo idućih mjesec dana. Također je bilo nepisano pravilo da se djeci svojih susjeda daje najviše novca. Tadašnjih 10 maraka je izazivalo sjaj u očima kakav danas ni novčanica od 500 eura ne može izazvati (ali sam otvorena da dokažemo suprotno).

Još smješnija situacija bi bila navečer kad dođe odrasla rodbina i prijatelji roditelja. Kad odrasli polude, nastaje party. Fora je da gosti nikad ne ostave auto pred tvojom kućom, da ne bi bili prepoznati, nego bar tristo metara od kuće pa pješače. Najveća trauma iz djetinjstva su muške noge u hulahopkama. Hajde ti onda prepoznaj tko je. To prepoznavanje traje jedno pola sata, pa gosti na kraju sami odustanu i skinu maske. Sjećam se jedne godine, jedna mačkara je došla sa grabljama za grabljenje sijena i grabila po podu. Mi djeca smo umirali od smijeha. Kao tinejdžeri smo navečer išli vani u kafiće i tu se može vidjeti dosta originalnih maski. Ali redovito vidite muškarce u vojnim odjelima svojih očeva. To je standardna slika.

Također, u novije vrijeme se i u Hercegovini održavaju tradicionalni karnevali, kada su djeca obučena u najdraže likove iz crtića, dok odrasli šalju poruke o društvenim problemima. Najpoznatiji karnevali se održavaju u Ljubuškom i Čapljini.

Ipak, idemo malo i na hranu. U Hercegovini se također peku krofne, ali i uštipci, oni duguljasti, hercegovački. Mi krofne ne punimo marmeladom, samo ih posipamo šećerom u prahu. Pripremaju se dan prije, tako da nema ništa ljepše nego ustati na pokladni utorak i jesti domaće krofne sa bijelom kavom. Okus im nije identičan onim iz pekare. Domaće su rahle, ali imaju dozu umjerene gumenosti koja je fina. Najdraža, meni osobno, je aroma ruma u krofnama. Krofne se također dijele djeci koja taj dan skupjaju novac. Zanimljivo je i to da ja kući nemam običaj praviti krofne tijekom cijele godine, osim za poklade. Ako mi se jedu, kupim jednu u pekari i zadovoljim želju. Što se tiče hercegovačkih uštipaka, dosad su spomenuti u skoro svakoj kolumni, a i opisani u dvije. Kad se već prži u ulju, onda se okrenu praviti i uštipci. Zezancija cijeli dan. #volinštosanero

Ako vam danas budu nailazila djeca, a i odrasli, ne zaključavajte vrata. Možda nećete imati dovoljno kovanica, ali im bar otvorite vrata. I ponudite bombonu. Djeca pamte sve. Osmijeh. Papirnu novčanicu. Krofnu. Grablje i muškarca u hulahopkama. Da bi jednog dana mogli sjećati se. I pisati lude, ali samo svoje kolumne. Druge nasmijavati. Otkriti neke nove snove. I biti neizmjerno zahvalni na svemu tome.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!


Foto: Jabuka.tv, SPES Mostar

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u