Kolumne

Razmišljam naglas: Zgodna žena Ličanka

Koliko puta sam pogledala film „Zgodna žena“, ma i inače filmove u kojima se pojavljuje Julia Roberts u bilo kakvoj ulozi. No, neću ja sad tu prepričavati radnje filmova, nego me upravo film „Zgodna žena“ odnosno taj naslov naveo na današnje razmišljanje…Zgodna žena…

Nije ovo priča o umišljenosti, nego priča o manjku samopouzdanja koje sam imala sve do svoje dvadesete. Uvijek sam bila onako punašnija. Logično, ličko dijete, lička „tvrda“ prehrana, uvijek je bilo samo „Dite, pomaži taj pladanj!“, nego kako će onda biti nego punašno dijete, djevojka, žena. No, kad ti uz sve to nedostaje samopouzdanja, e onda to može biti problem. Sjećam se bio je to početak srednje škole. Vrijeme puberteta, naglog preispitivanja same sebe, nagle promjene u svemu. Izvana je sve izgledalo zapravo savršeno. Počela sam intenzivnije učiti, u školskom imeniku sve petice, natjecanja s izvrsnim rezultatima, aktivno sudjelovanje u zboru, folkloru…ma u dvije riječi: uzorna djevojka. No, ne može baš sve biti tako idealno. Negdje je postojalo nešto što me kopkalo, nešto što mi nije davalo mira, nešto što me zapravo i tjeralo da se natovarim obavezama i brigama samo da manje jedem. Svaki put kad bi se pogledala u ogledalo vidjela bi ružnu, debelu curu. Niti malo samu sebe nisam voljela. Zašto? Pojma nemam. Evo danas kad se tog razdoblja prisjetim, pitam se gdje mi je bila pamet?! To je očito bilo to vrijeme kada su mi pred očima bile glumice s TV ekrana, mršave, zgodne žene. Za kratko vrijeme na meni su se vidjele drastične promjene u izgledu. Nigdje drugdje nije se to odrazilo, nego samo u izgledu. Sa 75 kg za par mjeseci pala sam na 55. Prvih 5 je išlo sporo, a onda kad sam primijetila da mi je krenulo, sve manje jela, a kile iz dana u dan počele padati. „Stop!“, rekao mi je otac kad je primijetio da naočigled propadam. Bližilo se ljeto, kraj školske godine, išli na odmor u Liku i hvala Bogu da se baš tako sve poklopilo. Lika, zrak, nadzor oca sa stisnutim obrvama nad svakim obrokom i malo pomalo apetit opet počeo rasti. Prekretnica koja mi je spasila život.
Što bi bilo da sam nastavila u tom tempu? Što bi danas bilo od mene? Što bi mi vrijedile škole i diplome?

Od tada sam više počela raditi na sebi. Počela sam shvaćati da me ljudi cijene zbog svega što jesam, a ne zbog izgleda, da nije bitno imam li 50 ili 70 kg. Pazite prethodnu rečenicu „ljudi me cijene…“ Bilo mi je samo bitno kako me ljudi vide, no s vremenom i samopouzdanje mi je počelo rasti. Nisam se više sakrivala u širokim majicama i hlačama. Godinama sam radila baš sama na sebi, da samu sebe više zavolim baš takvu kakva jesam. I uspjela sam. S 20 godina imala sam opet istih 70 kg baš kao u prvom srednje, ali i 70 kg više samopouzdanja. Nemojte se sad baš zakačiti na tu moju težinu, naravno da bi liječnici rekli da imam viška na svojih 170 cm visine i nije da se sad prejedam ili nešto slično, nego eto ja sam jednostavno takve građe i uz normalnu prehranu ja sam takva. Neki bi možda čak ovakav stav usporedili s umišljenosti, ali ja ne bi. Umišljenost ne vidi ostale oko sebe, umišljenost ne vidi ništa osim sebe. Samopouzdanje vidi ostale, ali cijeni i poštiva sebe! Kad ga jednom stekneš, vrlo, vrlo teško ga itko više može srušiti. Može ga možda poljuljati, ali srušiti, jok!

Jedna starija žena u razgovoru o braku rekla mi je „Branka, nije lako čovjeku koji ima zgodnu ženu!“ Tad sam joj se nasmiješila jer nisam previše ni doživljavala te njezine riječi. Nije mi bilo jasno kako nije lako imati zgodnu ženu, o čemu ona to?! No, ubrzo sam shvatila značenje tih njezinih riječi. No to ćemo ostaviti za neku drugu priču. Danas razmišljam sama o sebi, misleći pritom na mnoge mlade djevojke, žene, a i majke koje imaju manjak samopouzdanja koji, koliko god se činio glup problem, može izazvati katastrofalne posljedice. Zato je o tome vrlo bitno razgovarati. Vrlo često sam jednu blisku prijateljicu šikanirala zbog kukanja baš oko takvih stvari i posebno oko izgleda „ja debela, ja ružna…“, a nisam se sjetila kako je meni bilo tada kada sam s istim problemom vodila borbu. Možda sam previše zaokupirana sadašnjim problemima i obavezama da mi se kad tako nešto čujem čini totalno nebitno i nevažno i nemam volje slušati takve stvari. Upravo zato evo o tome danas pišem. Svjesna sam koliko je to velika stvar onome kome se događa, itekako sam svjesna iako to ne pokazujem. Nije to bolest poput grlobolje da ćeš popiti lijek i za par dana će proći. To je nešto što svom mozgu moraš narediti, a kako i kada će on to shvatiti, tko to zna?!

Znam samo da treba biti uporan! Ne odustajati od sebe! Posvetiti se stvarima koje te vesele, pogledati se ogledalo svako jutro i pronaći na sebi ono što ti se sviđa, a ne se uspoređivati s ostalima i tražiti na sebi što one imaju, a ja nemam! Moraš zavoljeti samu sebe!

Kroz svoje djetinjstvo i mlađe dane imala sam i fobiju da su mi debele noge i zato nikad nisam oblačila suknje ili haljine. I to se promijenilo. Počela sam ih nositi i oblačiti! I ne bi vjerovali da se baš dobro osjećam u njima. Iste te noge koje sam smatrala debelima sad vidim kao svoje adute i ne zovem ih debele, nego jake. Toliko bih stvari sad mogla navoditi, ali neću nabrajati. Mislim da ste me shvatili što želim reći. Možda je u svemu tome veliku ulogu odigralo i majčinstvo. Taj jedan ponos na svoju djecu dao mi je dodatni vjetar u leđa da se i zbog toga više cijenim.

Ah, ne znam…znam samo da mi više nije bitno kako me ljudi gledaju, nego kako samu sebe gledam. Samopouzdanje, ali i samouvjerenost se itekako ogleda i u odnosu ljudi prema meni. Kad nekako sam sebe ne poštivaš, ne cijeniš, to ljudi, pogotovo oni ne baš dobrih namjera, jako dobro koriste pa te gaze da se osjećaš još gore. Možda i moja lička krv ima veze s tim da sam uspjela u razini podizanja svijesti o sebi. Kad se sjetim bake što je sve radila, kakve sve poslove, muške i ženske, da joj se divim odakle joj tolika snaga. Od nje nikad nisam čula „ajoj ja to neću moć“, nego je za sve koliko god se činilo nemoguće govorila „daj vamo ja ću to napravit“. I danas je živa, s punih 80 godina, slaba je i nemoćna, ali kad je pitaš „Baka, kako se preore zemlja“, ona će ti reći „Otpelji me na zemlju da ti pokažem.“ Neće ona ni sada, kada se vidi da ne može, reći „ja to više ne mogu“. To je takvo srce. Netko se s njim rodi, a netko se jednostavno mora truditi i raditi na tome da mu osnaži i da vjeruje u sebe.

Ja sam u tome uspjela! Danas s 30 i kusur godina pogledam se često u ogledalo i kažem sama sebi „Ti si stvarno jedna zgodna žena!“. Ne mislim pritom pod riječi zgodna samo na fizički izgled nego i na sve što činim sama, a sve mi to možemo, samo moramo vjerovati u sebe! Tako činite i vi drage žene. Bez obzira bile Ličanke ili ne, žene ste i nema koja nema ono nešto posebno, ono nešto zbog čega sama sebi može reći upravo te riječi: zgodna žena.

Završit ću današnje razmišljanje citatom M. J. Zagorke:
„Ljepota nije tijelo, ljepota je um!“


 

Tekst: Branka Pavlović

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close