Kolumne

Razmišljam naglas: Majci među zvijezdama

Sutra je dan posvećen majkama, Majčin dan. Moje današnje razmišljanje namijenjeno je upravo njoj, majci.

Žena koja te nosi pod svojim srcem 9 mjeseci, žena koja te lakše ili teže, prirodno ili uz pomoć liječnika donese na svijet, žena koja bdije uz tebe kada si bolestan, žena koja misli na tebe i kada kraj nje nisi, žena koja nosi najljepše ime… MAJKA.

Ne znam bi li toliko snažno doživljavala sam pojam majke da je moja kraj mene, ne znam bi li znala što ona doista znači svakom živom biću, ne znam bi li tu osobu bez koje ni svijeta ne bi bilo toliko cijenila da nisam bez nje već pune 23 godine, ja to doista ne znam…

Gledajući svoje prijatelje oko sebe za vrijeme svog odrastanja, ali i dan danas, kako se nekad ružno odnose prema svojim majkama dođe mi teško, žao i odmah mi proleti misao glavom „Da bar ja imam mamu koja će me nazvati i pitati kada ću doći ili kako sam ili zašto sam ostavila sobu u neredu…“ Inače je to tako u životu, ljude uzimamo zdravo za gotovo, bez razmišljanja da bi mogli ostati bez njih. To je valjda tako svima nama. Mora ti se dogoditi ono nešto drastično da bi počeo više cijeniti ljude, stvari, ma sve.

Kako često znaju reći „sudbini ne možeš pobjeći“ i u tome zasigurno nešto ima i vjerujem da je svakome od nas već pri začeću zapisan tijek života. Nikome život nije lagan. Najgore je kad se idemo uspoređivati, a čovjek nikad ne zna kakav križ nosi baš onaj na čijem bi mjestu željeli biti. Mene je život ostavio bez majke, ali mi je prije osam godina podario ulogu majke jednom, a dvije godine kasnije i drugom dječaku, koji su sada već pravi fakini. Ne opterećujem svoju djecu sa spoznajom da ja nemam majku, niti im trubim nešto tipa „nemate pojma kako je bit bez majke, morate me cijeniti, poštivati…blablabla“ Puštam ih da odrastaju, da griješe, da se i ljute na mene jer samo tako izgradit će jednu svoju ličnost, svoje ja. Ne opterećujem ih, ali oni što su stariji, mnogo toga osjete i vide sami. Gledaju svoje prijatelje koji gotovo svaki vikend provode kod svojih baka, prijatelje koje baka čuva kada roditelji idu nekud na svadbu ili malo van, prijatelje kojima baka dolazi na predstavu u školu, prijatelje koji za Dan žena ili

Majčin dan odlaze s roditeljima k baki s cvijetom u ruci koji se taj čas nađe u vazi na sred stola, a ne na spomeniku uz lampaš.
Život ne možeš prepustiti tuzi, očaju, žaljenju, moraš nastaviti živjeti, moraš naučiti živjeti bez tog jednog vrlo bitnog životnog faktora koji ti je poput desne ruke.

Prije nekoliko godina jednom dragom prijatelju preminula je majka. Razmišljala sam što bi mu rekla da ga nekako utješim, što bi mu rekla, a da mu ne bude još gore, a takve riječi nisam mogla naći. Imala sam osjećaj da od mene očekuje takve riječi budući da je znao da sam i ja bez majke već dva desetljeća. Znate što sam mu u tom trenutku rekla? „Ja ti ne mogu reći da će ti ikad biti lakše i da ćeš ikad preboljeti ovaj gubitak. Ja ti to ne mogu reći jer bi lagala! Moraš nastaviti živjeti, moraš nastaviti raditi, moraš nastaviti biti ono što si bio dok je ona bila kraj tebe. Iako fizički tu više nije, na taj način, zapravo će uvijek, ali uvijek biti.“ Prolazilo je vrijeme, krenule su se redati godišnjice, a on je od dana od kada je otišla počeo pisati pjesme, pjesme svojoj majci, pjesme u kojima joj se obraća, u kojima izražava svoju tugu, svoj nemir. Kroz pjesme joj govori sve što mu je na srcu, što ga tišti, zbog čega ne spava, na što u tom trenutku misli. Pjesme su mu ispušni ventil u kojem izbaci taj trenutni, reći ću bijes jer točno znam taj osjećaj i ne mogu ga drugačije nazvati nego bijes.

„Moja majka spava, ne ustaje više.
U kuhinji njenoj kolač ne miriše,
nit kava kuha, nit se s nama smije…
Nikad više neće biti kao prije.
Umorno je srce prestalo kucati.
Uzalud sada plačem…
Majko ti se vrati..
Ne mogu ti majko mila
više reći hvala što život
si meni dala..
Al moje te srce još i danas voli,
za tvoju se dušu dragom Bogu molim..“ (Vlatko Jambrović, Križpolje)

Ljudi, pogotovo oni na selu koji su dosta konzervativnog i primitivnog razmišljanja umjesto da ti budu podrška da kreneš dalje, da budeš veseo,oni se zgražaju ako te vide da si negdje na veselju ili u pjesmi. Kud se moraš sam sa sobom boriti tud te ljudi još stišću da se često osjećaš jadno, a bez razloga. Sjećam se sličnih postupaka svoje bake koja je zabadava već bila u Zagrebu u gradskom okruženju, ali isto taj jedan primitivni stav nije mogla preko noći promijeniti. Prvih tjedan dana nakon majčine smrti u školu je slala sestru i mene s crnom mašnicom na košuljici i vrlo često nam znala natuknuti „nemojte zaboraviti da ste vi sirote i da morate paziti kako se ponašate“. Sad kad se sjetim tog užasnog osjećaja kad svi bulje u tebe, tukla bi glavom u zid od muke, ali ista ta baka s vremenom je i sama naučila i shvatila da nisu bitni ljudi nego mi same i da se ponašamo onako kako same osjećamo da trebamo.

Ne prođe meni ni jedan dan, već pune 23 godine da se svoje majke ne sjetim, a posebno na ovakve dane poput sutrašnjeg. Dan kada ću baš kao i svake nedjelje otići na njezin grob, spustiti cvijet, zapaliti svijeću i zapjevati joj onu Škorinu:

„Majko jedina, dugo , dugo ne vidjeh te ja
Kad si otišla, na srcu mi želja zaspala
Srest ćemo se jednom majko
među zvijezdama,
ti si za mene jedina…“


Tekst: Branka Pavlović

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close