INTERVIEW – Mateo Borovac: “Odlučio sam se vratiti jer tu sam rođen, tu sam odrastao i nitko ne može voljeti Gospić više od mene”

Razgovarali smo s Mateom Borovcem, mladim liječnikom opće medicine koji se vratio živjeti i raditi u svoj rodni Gospić.

Mateo je prošle godine završio Medicinski fakultet u Rijeci, dobitnik je Dekanove nagrade i bio je jedan od najboljih studenata generacije, a danas radi na Objedinjenom hitnom prijemu Opće bolnice Gospić. Zanimalo nas je što ga je potaklo na liječnički poziv, zašto se nakon fakulteta odlučio vratiti u rodno mjesto, želi li otići raditi u inozemstvo te kako se gospićka bolnica nosila s korona krizom.

Kako ste odlučili upisati medicinu? Što vas je potaklo na liječnički poziv?

Još od malih dana volio sam prirodne znanosti, no primarna motivacija je proistekla iz moje obitelji. Majka mi je medicinska sestra i gledajući njenu požrtvovnost i rad odlučio sam se za medicinu pošto je prenijela svoju ljubav na mene. Ona je bila i u Domovinskom ratu, a to nije bilo jednostavno te slušajući njene priče uspjela je taj poziv prenijeti na mene.

Diplomirali ste pro­šle godine među najb­oljima u svojoj klas­i, a dobitnik ste i Dekanove nagrade. Koja iskustva će vam najviše ostati u sjećanju iz studentskih dana? Naše čitatelje sigurno zanima – koliko je težak Medicinski fakultet?

Medicina je prilično težak i specifičan studij, naročito i zbog duljine trajanja studija od šest godina, no nakon toga si tek “beba” u medicini i tek tada počinje pravo učenje. Tada krećeš s radom i čekaš specijalizacije koje traju još dodatnih pet godina. Dakle, duljina studija je značajan faktor koji određuje težinu studija. Druga stvar koja je bitna kao ključ uspjeha jest upornost.

Trenutno radite na hitnom odjelu Opće bolnice Gospić. Kako to da ste se nakon fakulteta vratili u rodno mjesto i kakvi su prvi “radn­i” dojmovi? Pitamo s obzirom na to da većina mladih odlazi, ali čini se da ste se vi ipak odlučili ostati?

Tako je, odlučio sam se vratiti u svoje rodno mjesto. Zaposlen sam na Objedinjenom hitnom prijemu Opće bolnice Gospić. Jako sam se dobro snašao i kolege su me prihvatile. Radno mjesto je vrlo dinamično, uključuje širok krug pacijenata od internističkih, kirurških do neuroloških. Odlučio sam se vratiti u svoje mjesto jer tu sam rođen, tu sam odrastao i nitko ne može voljeti Gospić više od mene. Pacijenti su vrlo sretni čim kažem da sam iz grada, odmah mi se obraduju.

Često se u medijima čuje da se zbog ispodprosječnih plaća veliki broj mladih liječnika ne želi se javiti na natječaje za specijalizaciju u hrvatskim bolnicama. Potrebu za mladim kadrom nemaju samo ma­le lokalne bolnice, već i veliki gradovi. Jesu li male plaće najveći problem s kojim se susreću mladi liječnici?

Plaća svakako jest stimulirajući faktor koji utječe na prijavljivanje specijalizacija, no nije glavni problem plaća već organizacija. Rezultati istraživanja Hrvatske liječničke komore tako su pokazali da se mladi liječnici u većim centrima za edukaciju moraju “grebati” za znanje, a trebalo bi biti obrnuto. Mentori bi se trebali truditi oko studenta da oni postanu kompetentni za samostalan rad. Ja sam vrlo zadovoljan s organizacijom u našoj bolnici jer ako se dogodi problem, uvijek je tu nadslužba koja se trudi pomoći te sam vrlo zadovoljan u malom centru.

Planirate li ići na specijalizaciju?

Naša bolnica je u meni prepoznala kolegu koji se trudi te su mi vrlo rano ponudili specijalističko usavršavanje, tako da je u tijeku proces rješavanja moje specijalizacije iz neurologije. Bolnica mi je vrlo rano ponudila baš onu specijalizaciju koju sam želio.

Mnogi mladi liječni­ci nakon fakulteta odabiru neke bogatije europske gradove. Ako vam se pruži pril­ika, biste li vi otišli raditi u inozemstvo? I zašto?

Podržavam odlazak u inozemstvo, ali u smislu da mladi odu, skupe znanje i prenesu ga u naše krajeve. Naša Liječnička komora nudi mogućnost da se za vrijeme specijalziacije ode i na usavršavanje u inozemstvu te kada krenem na vlastito specijalističko usavršavanje bih se volio prijaviti, educirati i to prenijeti ovdje.

Zdravstveni djelatnici su na prvoj crti bor­be s virusom. Dok je većina građa­na u izolaciji u svo­jim domovima, liječn­ici i medicinske sestre su izloženi najvećem riziku od zaraze. Kako ste se vi u gospićkoj bolnici borili s korona virusom i koliko je stresno bilo u protekla dva mjeseca?

Stres je dio naše svakodnevice i kada sam upisao ovaj fakultet bio sam svjestan da ću se sa stresom svakodnevno nositi kao i sa mogućnošću zaraze od zaraznih bolesti i drugih oboljenja. Za korona virus smo bili prilično spremni, dobro smo se snašli te pratili upute ministarstva i stožera. Na objedinjenom hitnom prijemu je prilično uigran tim pa je samim time i stres bio puno manji.

U kolovozu 2018. boravili ste u Ontariju u Kanadi. S obzirom na to iskustvo, koje su po Vašem mi­šljenju prednosti, a koji nedostaci hrva­tske medicine u odnosu na kanadsku?

Svi kada pomisle na medicinu vani pomisle da je to “space shuttle”. Istina je da raspolažu mnogo većim kapitalom od našeg zdravstva i primarna razlika je u kapitalu. Imaju veće mogućnosti za kretanjem sa skupljom terapijom, no s obzirom na to s kolikim kapitalom hrvatsko zdravstvo raspolaže mogu reći da naše pacijente liječimo po svjetskim standardima unatoč tome što nam je budžet poprilično malen.

Na portalu smo pisali o vama kad ste primili stipendiju gradonačelnika Starčevića. Koliko Vam je ta stipendija pomogla, i jeste li dobivali još neke? Podržava li po Vama grad dovoljno svoje studente?

Studij medicine je prilično skup studij i ta stipendija mi je izuzetno pomogla i upotpunila studentski budžet. Da nije bilo nje, vjerojatno si ne bih mogao omogućiti inozemno usavršavanje s kojim sam proširio svoje vidike, stekao nova znanja i upoznao nove ljude što je jako veliko bogatstvo.

Imate li uzora u me­dicini u Hrvatskoj i svijetu? Pretpostavljamo da znate da je Ličan Andrija Štampar tvorac Ustava Svjetske zdravstvene organizacije, možda on ili netko drugi?

Tako je, Andrija Štampar je iz Like, iz Čanka, no on je imao postulate koji se danas baš i ne mogu primjenjivati jer je medicina napredovala. No on je svakako dobar primjer kako smo mi Ličani uporni i tvrdoglavi u pozitivnom smislu jer se uspio probiti iz tako malog mjesta na sam vrh medicine. A što se tiče mog uzora, za mene to je svaki onaj liječnik koji se trudi prenijeti znanje mladom liječniku i nagovara ga da ostane u Hrvatskoj.

Što su, po vašem mi­šljenju, tri ključne osobine odličnog liječnika?

Empatija, požrtvovnost i ljubav prema svom poslu.

Gdje se vidite u budućnosti? Hoće li Gospić biti grad za ostanak mladih ili mislite da nam se i ne piše tako dobro?

Trenutno se vidim u Gospiću, a što se tiče budućnosti volio bih ostati živjeti i raditi u svom rodnom gradu te izgrađivati se kao osoba i liječnik. Da li će Gospić biti grad budućnosti na to ne znam odgovor, ali se nadam da će budućnost biti bolja jer moramo misliti pozitivno. Mladi imaju razmišljanje o Gospiću kao malom mjestu koje nema mnogo evenata, no Gospić je u samom središtu Hrvatske tako da kulturni događaji mogu biti pokriveni od sjevera do juga. Gospić ima izvrsnu lokaciju i trebalo bi se raditi na decentralizaciji te na državnoj razini pomagati malim mjestima.

Poruka mladima i čitateljima…

Poručio bih mladima koji razmišljaju o odlasku van da to bude privremeno, da steknu iskustva i da se bore za boljitak Hrvatske.

 

---

Foto: Josip Durdov