INTERVIEW – Ana Lemić: “Silno volim svoju Liku koja je često zapostavljana i gledana svisoka kao siromašna i nepismena”

Rođena Gospićanka, odrasla u Kaniži s roditeljima i dvoje mlađe braće, sama za sebe kaže da je od djetinjstva vrlo radoznala i, vjerojatno, kad danas razmišlja o sebi i svemu s čime se sve bavila, da je zapravo neka vrsta skitnice u duši. Gospođa Ana Lemić rodila se 1943. godine, no u razgovoru s njom i životu koji izvire iz njezinih očiju, nikada ne biste pomislili da joj se približava osmo desetljeće života. Povodi za naš razgovor s gospođom Lemić bili su mnogi. Sve je krenulo od informacije da piše još jednu knjigu, no mnogo je tu i drugih zanimljivosti u njezinu životu koje nam je ispričala.

Još kao djevojčica zaljubila se u književnost i povijest zahvaljujući svome ocu Jandri Brkljačiću koji je bio tajnik Hrvatske seljačke čitaonice u Kaniži, a 1933. godine član prinosnik Matice hrvatske u Gospiću što mu je omogućilo da ima zavidnu biblioteku. Svirao je u kaniškom tamburaškom sastavu, fanfari Hrvatskog sokola u Gospiću, Gospićkoj gradskoj glazbi, vatrogasnoj glazbi, a kod kuće za svoju dušu svirao je violinu koju je morao prodati u ona teška vremena iza Drugog svjetskog rata. Sa žalosti govori kako je veliki dio te biblioteke stradao u spomenutom ratu. I prva slova prije polaska u školu naučila je iz Matičinih časopisa „Hrvatska revija“ i „Hrvatsko kolo“.

Također, on ju je i zaljubio u Velebit pričajući o najpoznatijem gospićkom planinaru, advokatu Ivanu Gojtanu kod kojega je radio i, naravno, o Velebitu. Gledala ga je s kućnog praga i divila mu se i maštala kako će ga cijeloga prehodati. I jest, od Senja do Zrmanje. Ali za vidjeti sve na Velebitu malo je jedan ljudski život, govori sa sjetom.

Unatoč ljubavi prema književnosti i povijesti, kada se trebala odlučiti što studirati, izabrala je nešto drugačije.

“Voljela sam matematiku i fiziku i dvoumila sam se hoću li studirati književnosti ili ne. Onda sam sjela i razmislila i zaključila. Književnost mi uvijek može biti hobi, a matematika i fizika zasigurno neće. Radeći u gospićkoj Gimnaziji, prvo kao profesorica, a posljednjih 13 godina kao ravnateljica, ljubav prema Velebitu i ostalim hrvatskim planinama nesebično sam dijelila s mojim učenicima, a ponekad i s kolegama profesorima. Moji učenici su vidjeli gotovo sve nacionalne parkove, uz Velebit i mnoge druge naše planine: Risnjak, Učku, Sv. Geru, Kamenjak, Bjelolasicu, Kozjak, Mosor i druge, ali i mnoge kulturne i povijesne znamenitosti. Željela sam da vide ljepotu naše domovine, ali i da nauče da se vrijeme osim izlazaka u kafiće (potrebno je i to) može provesti i na drugačiji način, a da se pri tome itekako uživa. S učenicima sam išla uglavnom vikendom, a za svoju dušu i vikendom i kroz tjedan. Naročito sam to činila za vrijeme Domovinskog rata kada je Gospić bio svakodnevno granatiran da ih odvedem na neko mirnije mjesto gdje ne odzvanjaju eksplozije tenkovskih granata. Kada sam jednom krenula nisam bila jedna od onih što samo prate označene staze (a tako se mora), odmore kod planinarskog doma i idu kući. Ne, tražila sam druge izazove i zapuštene staze na koje me vodila moja znatiželja”, opisuje nam gospođa Lemić, danas predsjednica Ogranka Matice Hrvatske i planinarskog društva „Visočica“.

Sretna je, kaže, što je uspjela mnogima od svojih učenika prenijeti ljubav prema planinarenju pa su neki od njih danas članovi HGSS-a, a mnogi od njih planinari.

“Nema mjesta u državi u koji bi došla da ne sretnem nekoga od mojih bivših učenika. Jave se. Oni mene prepoznaju, a ja njih ne svaki put, jer dok su bili u školi bili su djeca, a sada su zreli ljudi. Jako sam ponosna na njih. I da se ponovno rodim opet bi bila učiteljica. Poučavati učenike i gledati kako od djeteta postaju zreli ljudi, najljepše je na svijetu. Nema ljepšeg poziva.”

Od početaka njezinih izleta po Velebitu, sa sobom je nosila fotoaparat i dokumentirala sve što je vidjela, od zaraslih napuštenih kuća, staza, životinja, biljaka, ništa joj nije promaknulo. Posebno su je zainteresirala napuštena sela na primorskoj strani Velebita. Kad je shvatila koliko ih je zadala si je zadatak da ih obiđe, fotografira, prikupi podatke o njima. Jer,kako sama kaže, to treba sačuvati od zaborava.

“15 godina sam radila na knjizi. Svaki dan sam satima pješačila Velebitom, nekad samo zbog jedne fotografije, prisjeća se.

Fotografirala je kuće, kamenice, šterne, popisala preko 500 sela s primorske strane Velebita.

“Poderala sam dva auta, digla kredit da bi se knjiga mogla tiskati, potrošila tisuće litara goriva, ni jedne dnevnice za to nisam dobila niti bi mi što značila. Vodila me samo ljubav prema Velebitu. Znala sam doći iz škole, izuti štikle, zgrabiti koru kruha i vode i pravac Velebit. Suprug mi je bio velika podrška i logistika jer vidio je da radim pravu stvar i prepoznao moju ljubav za to”, kaže nam Ana.

2013. godine, četiri godine nakon umirovljenja, ova profesorica izdala je knjigu „Sela i stanovi na Velebitu: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka“ u nakladi Ogranka MH u Gospiću, Hrvatske geološke ljetne škole i Laser plus d.o.o., oboje iz Zagreba. Prvu promociju imala je u Senju, pa u Zagrebu, Rijeci, Zadru i uskoro su počeli stizati pozivi iz cijele Hrvatske.

“Vodila me misao da osvjedočim da je Velebit bio naseljen, da se tu intenzivno živjelo. Zadala sam sebi: ovo moraš obići, za ovo malo tko zna i fotografirati, zapisati. Tražilo je to mnogo odricanja. Nije jednostavno svaki dan ići u planinu i tražiti napuštena sela. Pročitala sam sve popise stanovništva od 1857., sva prezimena za svako selo, zvala potomke ljudi koji su tamo živjeli. Htjela sam svijetu pokazati gdje je taj naš čovjek živio na Velebitu”, objašnjava nam o knjizi za koju je dobila i Zlatnu povelju MH.

Ipak, to nije njezina prva knjiga. Još kao ravnateljica gospićke Gimnazije, koja je osnovana 1860. godine, odlučila je, kako sama kaže, „oteti od zaborava“ važnost obrazovanja u svome rodnom gradu, pogotovo što je gotovo sva dokumentacija gospićke gimnazije uništena u Drugom svjetskom ratu. Za 150 godina Gimnazije izdala je istoimenu knjigu u nakladi Državnog arhiva u Gospiću sa svim važnim događanjima kroz to vrijeme, ljetopisima, profesorima, učenicima…

Zatim je 2014. odlučila u knjigu poezije „Velebit u hrvatskom pjesništvu“ sakupiti sve pjesme ikada napisane, a neke i uglazbljene o ovoj prekrasnoj planini. Sabrala je sve autore, sve pjesnike koji su Velebit ikada spomenuli, od Petra Zoranića do suverenista, od budnica i domoljubnih pjesama, od Srijema do Dubrovnika. Uz pomoć Stjepana Sučića sakupila je u vremenskom okviru od pola milenija oko 130 autora.

“U razgovorima se često spominjalo kako je Lika zaostala, nepismena, što me jako boljelo. Odlučila sam zato okupiti književnike Ličane i ostale hrvatske književnike koji su pisali o Lici. Težak je to bio posao, po 12 sati čitanja literature koja počinje još s Baščanskom pločom gdje se Lika, Krbava i Otočac izrijekom spominju do suvremenosti. Zajedno s Jasminkom Brala Mudrovčić sakupila sam preko 250 autora, a pomogao je i tadašnji potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić. Željeli smo pokazati svijetu da je Lika dala veliki doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi”, opisuje nam rad na knjizi „Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti“ u izdanju gospićkog Ogranka MH i Udruge Ličana „Vila Velebita“ iz Zagreba.

Naravno, Ana Lemić i dalje puno radi, mnogo putuje, a sljedeća misija joj je knjiga o sakralnim objektima na području Gospićko-senjske biskupije i Velebita

“Obilazim sve, od katedrala do malih kapelica i raspela. Na svakom od tih mjesta se čovjek molio, a vjera je uvijek bila važna u životu tih ljudi. Na području Udbine još 1185. godine bila je biskupija što govori o važnosti vjere koja je i održala čovjeka na ovim prostorima”, započinje.

Tu su ruševine iz predturskoga doba do onih najnovijih, a uvrstila je i pravoslavne crkve. Za sada ima oko 1200 stranica i nekoliko stotina objekata. Prošla je dekanate: Senjski, Gospićki, Otočki, Udbinski i Ražanački, a u Slunjskom dekanatu još treba obići župu Lađevac i nekoliko župa Ogulinskog dekanata. Objašnjava kako je to ogroman prostor za istraživanje, koji se prostire od Krivog puta do Kruševa, a proučila je i mnoge povijesne izvore.

U svojim putovanjima i pješačenjima ponekad uzme nekoga za društvo no većinom voli ići sama, iako joj se znalo dogoditi i da dehidrira od velikog napora, no to ju nikad nije pokolebalo.

“Ja moram živjeti 100 godina da završim sve što sam započela ili što imam u planu. Za kraj sam zaplanirala napisati i dnevnik o mojim izletima po Velebitu. Silno volim svoju Liku koja je često zapostavljana i gledana svisoka kao siromašna i nepismena. Ali vremena se mijenjaju i Lika sve više skreće pozornost na svoju raskošnu ljepotu koja njezinim ljudima može promijeniti budućnost. Već se pomalo vide rezultati toga. Ja to znam iz prve ruke jer sam do sada obišla preko dvije stotine ličkih naselja, fotografirala i stoje u mojoj arhivi. Stoje i čekaju. Sve to mi nije dalo da odem iz Gospića, iz Like. A mogla sam. Moja struka je uvijek bila deficitarna i otvarala vrata u „bijeli svijet“. Ali, ja sam ta vrata zauvijek zatvorila. Bog mi je dao dobro zdravlje pa još uvijek me moje srce odvuče u obilaske ljepota koje ima Lika, Velebit i primorje i podgorje pod njim. I sretna sam. Kad sam otišla u mirovinu mislila sam da neću moći bez gimnazije. Ali zamijenile su je mnoge druge ljubavi koje mi uljepšavaju život. Pored kuće imam mali vrt koji mi čini zadovoljstvo, a imam i šivaći stroj za kojim se odmaram od višesatnog rada za računalom i čitanja. I volim kuhati. I još svašta. I sretna sam. Hvala mom srcu koje mi nije dozvolilo da se uspavam, nego željno i radoznalo me uvijek vodi na neke male, a istovremeno važne putove. Kao što je Andrić zapisao u Ex pontu i Nemirima: Svaka cesta koja se zabijeli na mjesečini čini mi se da je za mene stvorena. Tako nekako. Možda citat nije doslovan, čitala sam davno. Jer, nije mi dovoljno o nekim dijelovima naše biskupije i Velebita samo čitati. Jednostavno moram to obići, vidjeti, fotografirati jer će mi fotografije olakšati sjećanja. I jednoga dana kada više ne budem mogla putovati, listati ću fotografije i putovati u mislima. I neću tugovati što više ne mogu, nego biti zahvalna Bogu što mi je odredio put kojim sam išla i kojim još idem. Nadam se još godinama”, optimistično zaključuje Ana Lemić.

 

---

Foto: Lika Club / Josip Durdov