Leon Zrile: “Svaka osoba koja uđe sa mnom u interakciju je u opasnosti da završi u mojim knjigama”

Uspoređuju ga s Ephraimom Kishonom i nazivaju „Seinfeldom za Balkan“. Leon Zrile, široj javnosti poznat kao autor popularne Facebook stranice Pseudohumor, upravo je objavio novu knjigu.

“Gol do Pasa” naziv je druge zbirke priča ovog zagrebačkog blogera i pisca, po zanimanju vatrogasca koji radi na porti jedne bolnice. Što se krije iza intrigantnog naslova, kako nastaju njegove humoristične priče iz svakodnevnog života i kakve su reakcije čitatelja, Leon je otkrio u razgovoru za Lika Club.

Prošle su tri i pol godine od našeg prvog razgovora. Povod je bila Vaša Facebook stranica Pseudohumor koja je u međuvremenu proslavila 6. rođendan i iznjedrila dvije knjige. Kako nastaju vaše humoristične priče i gdje sve pronalazite inspiraciju?

Priče nastaju tako da promatram svijet oko sebe i imam interakciju s raznim poznatim i nepoznatim ljudima, nakon čega mi se u glavi počnu stvarati ideje za priče.

Inspiraciju nalazim doslovno svuda oko sebe i u svakoj prigodi. Svaka osoba koja uđe sa mnom u interakciju je u opasnosti da završi u mojim knjigama. Bilo da ih znam cijeli život ili tek pola minute, svi imaju šansu ostvariti besmrtnost kao likovi u mojim pričama. Nikad ih za to nisam tražio nikakvu naknadu.

Vaša prva knjiga, „Užas kakvih sve ljudi ima“, objavljena je 2022. godine. Što Vas je potaknulo na izdavanje zbirke priča i jeste li imali poteškoća u potrazi za izdavačem?

Htio sam da Pseudohumor dobije svrhu. Da iz te stranice nastane nešto opipljivo. Nešto čime ću se moći hvaliti na 20. godišnjici mature koja mi uskoro slijedi.

Osim toga, dosta mojih pratitelja me je ispitivalo jesam li razmišljao o tome da napišem knjigu. Nakon puno takvih upita, pomislio sam da bih baš i mogao napisati knjigu pa sam to i učinio. To je bio lagani dio.

Teži dio je bio pronaći izdavača jer većina njih mi nije ni odgovorila na e-mail, a kamoli da bi pročitali rukopis i odgovorili pozitivno. Srećom, izdavačka kuća Innamorata je već otprije pratila moj rad na Pseudohumoru pa su mi dali priliku i iz toga je nastala moja prva zbirka “Užas kakvih sve ljudi ima!”

U recenzijama vas uspoređuju s Ephraimom Kishonom i nazivaju „Seinfeldom za Balkan“, a kakve su reakcije čitatelja na prvu knjigu?

Reakcije su sjajne. Dobio sam vrlo malo loših ocjena na Goodreads-u, a još manje negativnih komentara.

Od svih reakcija, najdraže su mi one od ljudi koji su mi rekli da nisu 15-20 godina pročitali nijednu knjigu, ali moju su pročitali u jedan dan jer im je bila toliko dobra da nisu mogli stati. Boljeg komplimenta od toga nema.

Tek što ste završili s promocijom prve knjige, Vaša druga knjiga – “Gol do pasa”, upravo je ugledala svjetlo dana. Što se krije iza ovog intrigantnog naslova i postoje li kakve razlike u odnosu na prvu knjigu?

Da, knjige su kao djeca. Nakon što se smire strasti oko prve, odmah vas svi počnu ispitivati je l’ planirate i drugu. Zbog takvog pritiska okoline sam i bio prisiljen napisati drugu zbirku priča što prije. Ali sad me već pitaju i za treću!

“Gol do pasa” je motiv koji ja često koristim u svojim pričama. Moj lik se svako malo nađe u situaciji u kojoj može pobijediti jedino ako se skine gol do pasa pa onda to i učini. Naslova se sjetila moja prijateljica Ivana, i kad je to predložila, znao sam da je to to.

Razlike u odnosu na prvu knjigu je što su priče duže i kompleksnije, s bolje razrađenim likovima. Želim vjerovati da je bitno bolja od prve zbirke, ali to neka svaki čitatelj prosudi za sebe.

Uz knjigu dolazi i jedan zanimljivi poklon, objasnite našim čitateljima o čemu se radi.

Ideju za poklon je smislila moja urednica Ivanka Martinčić Ferenčić. Radi se o plakatu iz kojeg se može izrezati moj lik koji je gol do pasa i razni odjevni predmeti koji se onda mogu lijepiti i stavljati na moj lik. Navodno su se s tim igrala djeca 80-ih i 90-ih, ali ja se toga ne sjećam pa je lako moguće da je moja urednica to izmislila.

Gdje možemo očekivati promocije i hoćete li ponovno dolaziti u Perušić ili Liku?

Promocije kreću 10.4. u mojoj kvartovskoj knjižnici na Kvatriću, a bit će ih još dosta po cijeloj Hrvatskoj.

U planu je da dođem u Perušić, a postoje i naznake da bih mogao i u Gospić, ali ne znam još kad točno.

Kome su sve namijenjene Vaše knjige?

Namijenjene su svima onima koji žele pročitati nešto duhovito, lagano i originalno.

I svima onima koji se žele malo odmoriti od teških tema, mučne egzistencije koja ih razara iznutra, i razmišljanja o tome da ih jednog dana neće više biti, a taj dan je sve bliže i bliže i bliže…

Na Facebooku ste okupili jednu izrazito pozitivnu zajednicu od 24 tisuće vjernih pratitelja, kako se osjećate u vezi toga?

Taj broj sam po sebi ne znači ništa, ali sretan sam što sam uspio naći veliki broj ljudi koji dijele moj smisao za humor i koji s k tome i pristojni i dobroćudni.

Je li se još što promijenilo u Vašem životu od našeg prvog razgovora?

Dobio sam sina koji sad ima godinu i skoro 5 mjeseci i s kojim uživam svaki dan kad nisam na poslu. Pazim ga i mazim, a zauzvrat dobivam inspiraciju za mnoge priče. Imamo izuzetno kvalitetan poslovan odnos.

Radite kao vatrogasac na porti bolnice, prepoznaju li vas čitatelji na radnom mjestu i imate li kakvu anegdotu?

Tu i tamo me prepoznaju, a ponekad dođu isključivo zato da mi donesu burek. Kao što napisah ranije, vrlo pristojna i dobroćudna publika.

Što se tiče anegdota, jednom sam u inbox dobio neobičnu poruku od jedne gospođe koja mi je rekla da njena nećakinja leži na odjelu rodilja pa je l’ ima šanse da joj se nakratko javim i donesem buket cvijeća kad ću biti na poslu jer je ta rodilja moj veliki fan. Gospođa bi mi poslala novce za buket.

Pristao sam i donio joj cvijeće kad je bilo vrijeme posjeta. Taman je bila s djetetom i med. sestrom pa sam odmah zbrisao da ne smetam i ostavio je potpuno zbunjenu jer nije imala pojma ni tko sam ja ni zašto joj vatrogasac u uniformi donosi cvijeće.

Čini se da je to i bio traženi efekt jer je gospođa iz inboxa bila jako zadovoljna kako je to prošlo (ona i nećakinja se često tako zafrkavaju jedna s drugom) i uplatila i više nego što je buketić koštao. Poslala mi je i dugačku poruku u kojoj mi se zahvaljuje i opisuje koliko je to značilo i njoj i nećakinji, a to je pak meni značilo jako puno.

 

---

Foto: Privatna zbirka