Kristijan Škravan: “Pokazali smo cijelom svijetu da ta djeca mogu sve, neovisno o težini invaliditeta”

Čak 14 medalja osvojila je Hrvatska parataekwondo reprezentacija na svjetskom prvenstvu u meksičkom Veracruzu.

Povodom tog povijesnog uspjeha razgovarali smo s Kristijanom Škravanom, predsjednikom Hrvatskog parataekwondo saveza. I sam sportaš, Škravan je nakon teške prometne nesreće odlučio pomoći sinu u oporavku, trenirajući ga taekwondo. Danas njih dvojica vode taekwondo klub osoba s invaliditetom gdje svakodnevno mladim ljudima pomažu u rehabilitaciji.

Zašto je malo nedostajalo da hrvatski predstavnici na natjecanje uopće ne otputuju, kako je nastao Taekwondo klub Kukkiwon i na koje sve načine sport pomaže u rehabilitaciji osoba s invaliditetom, Škravan je otkrio u ekskluzivnom razgovoru za Lika Club.

Kad ste se počeli baviti taekwondoom?

S taekwondoom sam se počeo baviti davne 1987. godine i ostao sam nekih 7-8 godina. Onda kao dijete rata u tom periodu sam prestao, pa su me opet prijatelji pozvali negdje oko 2000. Počeo sam lagano, više radi sebe, pa raditi s drugima i onda sam se na koncu 2016. ponovno u potpunosti aktivirao.

Bavite se s parataekwondoom – kako je to počelo?

Priča je počela na račun mog sina Leona koji je stradao prije 15 godina u prometnoj nesreći. S obzirom na njegovo psihičko i fizičko stanje, odveo sam ga u TK Maksimir gdje je počeo trenirati i gdje je ostao 4-5 godina kod gospodina Tihomira Horvata. Nakon nekog vremena je prešao u TK Combat gdje je bio dvije godine i onda, na njegov nagovor, odlučili smo otvoriti svoj klub i početi zajedno raditi. Nagovorio me da završim Sportsko učilište kako bih mogao dobiti licencu trenera.

Prvenstveno sam radio na sebi da bih mogao u budućnosti raditi s djecom.

S parataekwondoom smo krenuli 2016. godine. Moram istaknuti da sam imao sreću, kod gospodina Horvata i pokojnog gospodina Vlade Požežanca te kod Martine Peranović sam obnovio staro i prikupio novo znanje, oni su mi strašno pomogli u razvitku.

U kojem ste danas klubu, koliko vas ima i koje su vaše aktivnosti?

2016. godine smo osnovali Taekwondo klub osoba s invaliditetom van Kukkiwon Zagreb. Broj članova se naravno mijenja, ljudi dolaze i odlaze radi mjesta stanovanja, neki završe školu i vrate se. Danas brojimo nekih 15 članova, od toga 12 aktivnih. Imamo 5 članova od 8 do 12 godina, ostali su svi stariji od 20 godina. Sudjelujemo uredno na svim natjecanjima, kako domaćim, tako i međunarodnim i imamo 4 reprezentativaca koji su članovi Hrvatske parataekwondo reprezentacije.

Od toga je Leon najdulje u klubu, on je već nastupao sa svojih 15 godina na prvom europskom prvenstvu gdje se prvi put okitio s titulom europskog prvaka.

Povod ovom razgovoru je natjecanje u Meksiku na kojem ste postigli odlične rezultate, recite nam nešto više o tome.

Za svjetsko prvenstvo u Meksiku smo jako kasno saznali. Zbog korone tri godine nije bilo ni europskih ni svjetskih prvenstava i onda su iznenada, 2 mjeseca prije, objavili da će se u Veracruzu održati svjetsko prvenstvo. Naša direktorica iz Hrvatskog parataekwondo saveza, gospođa Martina Peranović, osmislila je evaluacijski test, kako da između 150 djece odaberemo najbolje.

Poveli smo 16 sportaša, skoro u svim kategorijama. Imali smo mali problem, nismo imali financijskih sredstava, nije nam nažalost ni Hrvatski paraolimpijski odbor mogao pomoći jer to natjecanje nije bilo u planu. Pokrili su nekih 20-30 posto troškova, ostalo smo mi prikupili kroz donacije. Ovim putem zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su nam omogućili da otputujemo na svjetsko prvenstvo.

Velik je to doživljaj i jako dalek put, teško je voditi 16 djece s tjelesnim oštećenjima i intelektualnim poteškoćama na drugi kraj svijeta. Ali evo, isplatilo se, rezultat toga je bio 10 zlata, dva srebra i 2 bronce, ukupno 14 medalja.

Muška selekcija u tehničkim disciplinama je sveukupno prva, ženska selekcija sveukupno druga, a Hrvatska prvak svijeta.

Kako ste zadovoljni s financiranjem kluba, ne samo po pitanju natjecanja nego općenito?

Financiranje kluba se uglavnom svodilo na mene, kao prvog predsjednika i osnivača, a kasnije trenera kluba. Gurao sam to godinama koliko sam mogao iz svojih osobnih financijskih sredstava. Međutim, moram priznati da sada, nakon svjetskog i europskog prvenstva i velikog broja članaka po medijima, ljudi su to na neki način prepoznali i došli do nas, trenutno nam pomažu donacijama.

Kakvi su planovi za dalje?

Nedavno smo dobili najavu da je ove godine svjetsko prvenstvo u Hong Kongu. To još nije potvrđeno, a za Europsko prvenstvo se još ne zna. Mi ćemo se pripremiti, i na klupskoj razini i u Hrvatskom parataekwondo savezu. Opet ćemo provesti testove i izabrati najbolje, neovisno o prošlim rezultatima, jer uvijek idemo prema tome da nitko ne živi na staroj slavi.

S obzirom na to da je u samo 2 mjeseca Hrvatska bila sveukupno i europski i svjetski prvak i da smo pokazali cijelom svijetu što možemo napraviti, naravno da ćemo se potruditi s naše strane da ide što više djece i da se održimo na istoj razini. Krajem mjeseca je državno prvenstvo, a iza toga otvoreno prvenstvo Hrvatske. U kratkom periodu od 2 mjeseca će biti 7-8 natjecanja što će nam biti jako dobar pokazatelj za odlazak u Hong Kong

Imamo informaciju da snimate film, o Vašem radu i radu Vašeg sina, o čemu se radi i kad možemo očekivati premijeru?

Film je počeo snimati prije godinu i pol dana moj dobar prijatelj s kojim sam odrastao i koji živi u Londonu. Gospodin Kan Muftić se kickboxingom bavi dugi niz godina, osobno je trener, a u filmskoj industriji je preko 20 godina. Na jednom natjecanju u Londonu je bio oduševljen našom pričom i radom Hrvatskog parataekwondo saveza i pitao me može li snimiti film. Rekao sam – naravno, za djecu bi puno značilo da se pokaže cijelom svijetu na koji način se radi i što sve mogu djeca s invaliditetom.

Dobar dio filma je već snimljen, u Zagrebu i na svjetskom prvenstvu, gospodin Muftić je bio s nama u Meksiku. Trenutno razrađuje i prikuplja financije kako bi mogao pokriti cijeli film. Radi se o filmu o Leonu i meni, našoj obitelji i našem klubu i Hrvatskom parataekwondo savezu. Još nekih godinu dana će se film snimati. Trebao je to biti dokumentarni film od 30 minuta, međutim financijeri su inzistirali da film mora trajati sat i pol jer su bili oduševljeni s trailerima koje su pogledali.

Traileri su prikazani i na jednoj filmskoj predstavi u Sarajevu, nakon čega su s Televizije Sarajevo pozvali Leona da dođe na snimanje emisije, ispriča im svoju životnu priču i na taj način da poguranac u leđa djeci koja se isto bore sa svojim invaliditetom, kao i njihovim roditeljima.

Što poručujete roditeljima i djeci s invaliditetom u vezi bavljenja bilo kojim sportom ili taekwondoom?

Naglasio bih da je Hrvatska po meni jedna od najrazvijenijih zemalja u Europi što se tiče parasporta. I u Europi i u svijetu smo u konstantnom osvajanju medalja, bilo da se radi o zimskim ili o ljetnim sportovima. Mislim da je to pokazatelj da općenito država, Ministarstvo i Hrvatski paraolimpijski odbor rade dobru stvar, uključujući sve saveze koji su članice. Tu se radi zaista o vrhunskim trenerima.

Ono što mogu reći, otkako sam krenuo raditi sa svojim djetetom i s drugom djecom, je kako moj sin voli reći – “Nebo je granica”. Zaista im je nebo granica. To su djeca koja mogu sve, neovisno o težini invaliditeta, pomaci se vide.

Mi ne živimo kao roditelji vječno i moramo podići svoju djecu na najbolji mogući način, da fizički budu na najboljoj mogućoj razini, neovisno što su to osobe s invaliditetom. Kroz svoj život i rad sve ove godine sam naučio da im je to vrhunski za socijalizaciju i psihofizičko stanje, nauče se disciplini i mnogim drugim pozitivnim stvarima. Evo, primjeri u mom klubu – četvero ih normalno radi bez obzira na invaliditet. Sve se može, samo se roditelji moraju prvenstveno pokrenuti, potaknuti svoju djecu i dovesti ih, a sve ostalo će ići svojim tokom.

Imamo informaciju da je jedan Ličanin isto trenirao u vašem klubu, recite nam priču o tome…

S nama je trenirao dvije i pol godine Teo Tušak. Na relaciji Zagreb – Lika, praktično svaki vikend. Izuzetno sam sretan što je bio član našeg kluba jer tada smo bili na dosta međunarodnih natjecanja. Teo je nastupao na 11 međunarodnih natjecanja i na svakom natjecanju je bio osvajač medalja.

Kako se zainteresirani mogu priključiti vašem klubu?

Napravili smo jedan dobar program koji već godinu traje godinu dana. U Hrvatskom parataekwondo savezu, kad nam se netko javi, uvijek ga prvo pitamo od kuda dolazi. Ako žive bliže nekom drugom klubu, obično im ga preporučimo kako bismo i roditeljima i djeci olakšali putovanje na treninge. U gradu Zagrebu ima jako puno klubova, a ima ih i u Hrvatskoj. U svakom slučaju nam se javite, a mi ćemo vam onda preporučiti klub.

Stranica od Hrvatskog parataekwondo saveza je hpts.hr, a od našeg kluba tkoi-kukkiwon.hr.

 

 

---

Foto: Privatna zbirka