KolumneKnjiževni petak

Recenzija knjige: Doba čuda

30. lipanj 2008 godine službeno je prvi dan  koji je trajao dvadeset i četiri sata i – jednu sekundu. Naime Zemlji treba sve više i više vremena da napravi puni krug oko Sunca, jer se usporava njezina rotacija, a to se pak događa zbog valnih sila između Zemlje i Mjeseca. Svakih stotinu godina, ugrubo, dan se produžuje za 1,4 milisekunde, što je oko stotinu  puta brže od treptaja oka. Neprimjetno, ali na duge staze značajno – u vrijeme dinosaura dan je trajao 23 sata; 1820. godine, pouzdano znamo, dan je trajao točno 24 sata. Danas, ako ćemo baš precizno mjeriti dan zapravo traje 24 sata i 2,5 milisekunde.

Zamislite sada da dan traje,  40 sati. Ili da sunce izađe jednog ponedjeljka, a zađe tek idućeg ili nešto gore da noć traje punih sedam dana. Da, ima zemalja, na dalekom sjeveru, blizu pola, gdje se život odvija upravo tako – u smjenama dugotrajnog dana i dugotrajne noći. Ali, zamislite da dan traje 40 sati u cijelome svijetu, i da se s vremenom samo produljuje njegovo trajanje pa tako u nedogled. Upravo to je zamislila Karen Thompson Walker u svom  romanu “Doba čuda”.

“Doba čuda” apokaliptična je priča koja kada se sve uzme u obzir  uopće ne izgleda tako nemoguće. Jednoga šestog lipnja objavljena je vijest da se Zemljina rotacija počela usporavati i da se dan, iako je katastrofa u početku bila prilično nevidljiva, produljio preko noći za 56 minuta. Kad je ta informacija jednom proširena u javnosti, usporavanje se počelo odvijati neviđenom brzinom. Sa svakim novim satom, svaka čestica na Zemlji bivala je sve više prikovana gravitacijom. Bejzbol je postao nemoguća igra. Ptice su počele padati s neba. Kitovi su se nasukavali na plažama. Ljude je, gle čuda, uhvatila panika. Pa su se počeli ponašati baš onako kako mi ljudi to znamo, počeli su gomilati zalihe vode i konzervi. Djeca su prestala dolaziti u školu.  No, još se dalo živjeti relativno normalno, jer su dani i dalje nalikovali danima i tada kada  je Zemlji trebalo 30 sati da obiđe Sunce.

U noći, četrnaestog dana nakon početka usporavanja, vođe Sjedinjenih Država zamolili su američki narod da nastavi živjeti točno onako kako je uvijek živio. Drugim riječima, ostat će na vremenu od 24 sata. Kinezi su postupili jednako, što se očekivalo i od  Europske unije. Alternativa bi bila katastrofalna, navodno.

Do kraja studenog dani su dosegli 40 sati. Sjemenke tisuća krhkih vrsta hitno su poslane u banku sjemenja u Norveškoj. Grožđe se, za pravih noći, nasadi naranača odumirali su u mraku, meso avokada crnjelo je pod mrazom. Ono što nije uništavao mrak, pržilo je sve jače sunce. Ptica više nije bilo, kukci su se nakotili jer ih nije imao tko jesti. Počela je ugibati stoka, jer je pašnjake bilo nemoguće održavati. Biljke su mogle rasti samo u staklenicima koji su gutali ogromne količine energije. Najuporniji su i dalje živjeli po stvarnom vremenu, većina je potpuno zaboravila na vrijeme kad se danju radilo, a noću spavalo.

Julia, koja u to vrijeme ima jedanaest godina i uskoro će navršiti dvanaestu, pojela je svoj posljednji grozd, ne znajući da joj zadnji. U svijetu koji polako prestaje postojati, ona mašta o Sethu Morenu, šutljivom dječaku iz škole kojem je mama umrla od raka, a otac se nada proizvesti kulturu koji će moći rasti i bez svjetla. Julijin roditelji su pak u svojoj vlastitoj drami – majka je zaboravljena glumica koja sada osnovnoškolcima predaje dramu, otac je liječnik koji često radi noću, brinući o rizičnim trudnoćama, a među njima je provalija tajni i nabrekle šutnje koja će kulminirati onoga dana kad će se svi, zbog solarnog vjetra, morati preseliti u atomska skloništa…

Navikli smo da u pričama o katastrofi ili smaku svijeta ima nešto katarzično. Uvijek se tu nađe neki junak da spasi dan, zaustavi jureći meteor veličine Manhattana, poubija agresivne vanzemaljce ili spasi obitelj okovanu vječnim ledom. Nakon toga nekako nam svima biva lakše, jer naravno mislimo kako ima nade, kako će nas netko spasiti. To malo znoja što smo pustili, adrenalina koji se otpustio pod naletima panike zbog ugroženosti bazične egzistencije, uvjeri nas na sekundu, sat, večer da neplaćeni računi nisu najgore što se čovjeku može dogoditi, da se slomljeno srce može zaliječiti jednostavno da nije sve tako crno.

U “Dobu čuda” nema heroja. Ovo je priča o smaku svijeta ispričana iz jedne sasvim obične perspektive. One svakodnevnog života. Napeto je kao, guma u gaćama,  gledati Toma Cruisea kako vodi borbu s alienima, no mnogo je lakše ali time i užasnije, zamisliti  kako bi to bilo više nikad ne jesti jagode, zaboraviti zvuk pjeva ptica, ne biti u mogućnosti saznati što je s onima koje volite, jer više ne rade računala, prekinute su telefonske veze, probajte si samo to zamisliti. Horor jel da? U mnogočemu, “Doba čuda” nije samo roman o katastrofi koja bi nas mogla snaći, nego i roman o ljepoti bez koje teško živimo. 

Zaplet zapravo uopće nije bio potreban, jer je ovo, ionako, priča o narušenim obiteljskim odnosima, o nekim običnim ljudskim dramama, o prvoj ljubavi, o tinejdžerici koja je “tihi, promišljeni tip”, i samim time izolirana od svojih vršnjaka. Na pozornici svijeta koji nestaje postaje mnogo jasnije ono što nam je uistinu važno, ono zbog čega doista živimo, onaj impuls koji nas iznutra natjera  svakoga jutra iznova probudimo i krenemo naprijed.

Što je poanta ove priče? U slučaju da Zemlja doista ubrzano počne usporavati otkrit ćemo kako se ipak možemo prilagoditi dužim danima,  živjeti bez sunčeve svjetlosti, da možemo zaboraviti čak i na okus jagoda, i na ptice, iako će nam bolno nedostajati, ali i da ne možemo živjeti bez ljubavi i ljepote, makar i zaogrnutih u nostalgiju.

Možda nismo super heroji i nemamo zadivljujuće super moći ali ipak na neki svoj način možemo spasiti naš svijet i u krajnjoj liniji same sebe.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close