LIČKE PRIČE – Robert Vidaković: “Nesreće, bolesti, zla – ne događaju se drugima, nego svima nama!”

Današnju ličku priču posvećujemo čovjeku rodom iz Lipica, jedan je od momaka iz „Krasne grupacije“ o kojoj smo ne tako davno pisali priču, a koje se možete prisjetiti OVDJE. On je osjetio svu moć korone u koju ni sam nije toliko vjerovao sve dok nije ušao s njom u ring. On je Robert Vidaković, a ovo je njegova priča.

“Rođen sam u Zagrebu 24.11.1979. a moj tata je 10-ak godina prije doselil iz Lipica u Dugo Selo. Imam i mlađu sestru (1982. god.) i mi kao klinci nismo išli u vrtić, nego nas je čuvala baka koja je tad bila kod kuće, dok je ded radil u Njemačkoj. Sićam se ko klinac kako smo ga iščekivali kad je trebal doć jer nam uvik nešto nosil, a najviše smo se veselili kinderjaji.”

Robert se s osmijehom na licu prisjeća tih dana…

“Kako je moja baka bila druželjubiva žena, veseljak i svakog je volila ugostit, tako se najčešće kod nas skupljalo bablje prelo, kako sam ja to prozval – ličke babe. Svako jutro kad se probudi i spusti se doli u kuhinju, nji tri, četiri su sidile i štrikale, heklale i divanile, a meni to bilo interesantno. Ja mesto da letim po vani, dobro jes i to, al kad bi čul da nešto od davnine i starine divanidu, ja radije sedi i slušaj te starinske priče. Čak sam znal kartat šnjimi, šustera uglavnom, pa sam volil da mi gatadu iz šalice i tako. Ajme, sad mi je to smišno, al tako je bilo.”

 

Primjećujete kako naš sugovornik govori dijalektom brinjskoga kraja (točnije Lipica), iako je rođen i cijeli život živi u gradu. Ponosan je na taj govor i svoj kraj i to često ističe i u razgovoru s nama. Od malih nogu odgajan je kao da živi u Lici.

Uz korijene i porijeklo je odgoj. Jednostavno, tako sam odgojen i to mi je od djetinjstva bilo usađeno. Danas gledajući iz ove perspektive, to samo može biti dobro jer po meni, svatko mora bit ponosan na svoje korijene, a pogotovo taj naš brinjski kraj koji je prošal strašne stvari. Moj pradjed i ujac od tate su ubijeni u onom ratu, a koliko je takvih priča. Puno sam vremena provel u razgovorima s dedom i tu sam saznal, usvojil neke stvari i stvorio poglede na život i rodni kraj. Uvik me učil da budem ponosan na Liku i na Hrvatsku.

Godine 2009. njegovi roditelji sagradili su kuću u Lipicama i tada je sva ta priča, kaže Robert, bila zaokružena.

Sada lipo imamo svoju oazu mira i ispunjen dječački san.

Robert je inače pravi kršni Ličanin i čovjek bi već pri samom pogledu na njegovu pojavu pomislio da tog čovjeka ništa ne može slomiti. No, u to je sve razuvjerio virus u kojega rijetko tko i vjeruje dok ne vidi ili osjeti na vlastitoj koži. Naš je sugovornik ušao s tim virusom u teški ring. Pobijedio je, preživio je i na tome je zahvalan Bogu, a kako će dalje biti i hoće li biti kakvih posljedica, to još ne zna.

Korona je opaka bolest iz koje se mnogi nisu izvukli i ne shvaćajte je olako, evo ja sam živi primjer za to. Ni u najgorem snu nisam se nadal da će mene baš tako ulovit, al eto. Cijenite zdravlje, cijenite ono što imate, jer sve se u sekundi može promijeniti i molite se Bogu, jer On je spasenje.

Kada ga pitamo, kakav je njegov pogled na život danas, nakon te bolesti, Robert odgovara:

“Još uvik sam slab i još se oporavljam, ali siguran sam da ću sada drugačije razmišljati i posložiti drugačije prioritete u životu.”

Za kraj, ostavlja nam jaku i snažnu poruku:

Dragi ljudi, nesreće, bolesti, zla, ne događaju se drugima, nego svima nama. Život je tako kratak i prolazan zato ga cijenite baš kao i zdravlje i sve ono što imate. Ne gubite vrime na nebitne stvari!

 

---

Foto: Gabrijela Pernar