LifestyleIzdvojeno

LIČKE PRIČE Krasni Ličani iz Dugog Sela: “U dobru i zlu, jedni za druge smo tu!”

MOMCI IZ LIPICA

Kao što sam prije nekoliko dana najavila, ovotjedna lička priča bit će o skupini mladića iz Dugog Sela. Tko su oni, zašto sam u naslovu spomenula “Krasni Ličani” i zašto su mi upali u oko još prije nekoliko godina, saznat ćete u nastavku…


Mrva, Boco, Gara, Dado, Masni, Ivić, Buncek, Mali Jiva, Štamba, Pero, Muri, Mirko, Domagoj, Bibac… da sam ovako započela priču i da niste već uočili naslov i uvodne riječi, zasigurno bi pomislili da kreće neka nova verzija bajke o Snjeguljici i 7 patuljaka. Nadimci koje ovi mladići međusobno imaju i izvor njihova nastanka, vezani su ili uz njihov karakter ili izgled ili neki njihov „biser“ ili pak uz njihovo podrijetlo. No da sam priču počela nadimcima ili kako Ličani u žargonu kažu „špicnamenom“, poput Mežnjar, Grgin, Stipice, Pavušin, Pušić, Platnica, Gara, Markičin itd., e onda bi već Ličani shvatili da je ovdje riječ upravo o nekome iz njihovog kraja, a oni iz brinjskog, odmah bi povezali da se radi o momcima iz Lipica.

Pokušat ću nabrojati one koje sam ja u prethodnih par godina uočila da su najčešće dio te ekipe: Ivan Vučetić-Gara, Robert Vidaković-Boco (Mežnjar), Davor Murat-Muri (Grgin), Vedran Vučetić-Mrva (Stipice), Dalibor Pernar-Dado (Pavušin), Domagoj Perković, Mirko Smolčić (Petrov), Goran Perković-Masni (Platnica), Ivan Perković-Ivić, Stručnjak (Pušić), Marinko Perković-Buncek (Pušić), Ivan Tominac-Mali Jiva (Markičin po ocu), Antonio Štambuk-Štamba, Mario Smolčić, Mate Bićanić, Ivan Kokanović-Bibac, Pero Horvatinović, Josip Mijatović-Mija, Goran Grašo, Ivan Firšt. Nisu svi oni Ličani, ali o tim pojedincima među njima, nešto kasnije.

Vridni, kršni, dobri, za pojist, za popit, za veselje, pomoć, lička prela, ma ti momci su pravi lički bećari.

Upravo takvu sam ja sliku stvorila o njima kada sam ih prije nekoliko godina upoznala i kada su privukli moju pažnju i svojim kršnim stasom, ali i voljom i željom da budu dio ličkih večeri koje se organiziraju u Zagrebu. Nažalost, jako je malo mladih ljudi koji pristupaju takvim večerima. Mnogi su stvorili u glavi sliku da su takve večeri samo za starije ljude, „plesnjaci za umirovljenike“, tako se zna čuti u krugovima mladih. I naravno da onda svaka mlada osoba koja poželi doći na ta lička prela bude opažena, a posebno oni koji dođu u većim skupinama poput ovih mladića iz Dugog Sela koji za sobom povuku još velik broj svojih prijatelja ili poznanika.

Ono što ih svih veže, to je njihovo podrijetlo. Svi su rodom iz malenog sela pokraj Brinja, iz Lipica. Većina ih je rođena u Zagrebu, tek jedan od njih svjetlo je dana ugledao upravo u tom kraju, točnije u rodilištu u Ogulinu. Ovi momci nisu svi ista generacija pa je i jasno zašto se baš svi nisu od malih nogu družili po svojim kvartovima u Dugom Selu. No, kako su odrastali i kako je zapravo kada se pređe 20, 30 ili 40 godina života ta razlika u godinama sve manje vidljiva i sve ih više okuplja u zajedničko društvo.

Negdje u početku sam već spomenula riječ bećari. Nisam je zabadava spomenula. Uglavnom se na vrh razgovora među ljudima i na kojekakvim medijima ističu ljudi koji su “uzori” među svojim generacijama po kojekakvim uspjesima bilo da su poslovne ili neke druge naravi, ali vrlo rijetko ćete vidjeti da se piše o bećarima. Ako se i piše odnosno čuje nešto o njima to je uglavnom među seoskim ili gradskim „babama“ i uglavnom je to u negativnom kontekstu, zar ne? Tek oni rijetki, koji im se približe i bolje ih upoznaju, shvate kako su ti bećari prave ljudine koje je lijepo imati u krugu svojih prijatelja ili bar poznanika.

Tamo negdje 70.-ih, početkom 80.-ih većina djedova i baka ovih mladića kupila je gradilišta u dugoselskom kraju i zapravo odredila mjesto rođenja i putanju života i njima samima. No, tko zna jesu li njihovi stari mogli i zamisliti da će se njihovi potomci družiti, da će držati do svoje tradicije, do običaja, do poštivanja Like i Ličana. Od malih nogu, upravo utjecaj djedova i baka i ide u tom smjeru. Prije vrtići nisu bili tako popularni, posebno među onima koji su u kući imali starije koji bi čuvali djecu dok roditelji rade. Upravo tako je djetinjstvo provodila i većina ovih mladića, uz djedove, bake, a neki od njih i uz cijele obiteljske zajednice u kojima su, osim prethodno navedenih, živjeli i stričevi, tetke itd.

Ja sam djetinjstvo, zajedno sa sestrom, provel kod kuće s babom i dedom kad se vratil iz Njemačke. Tako da smo od nji učili lički i te sve starinske stvari i živili te ličke običaje svakodnevno. Mama s tatom živi od svoje 18. godine i iako ni Ličanka, kao da i je. Očito je ljubav prema ocu bila odma i ljubav prema njegovom rodom kraju. Meni je više toga ostalo od dede i babe jer sam stariji pa sam više toga uspil pokupit neg sestra Renata. Ona je u tinejđerskoj dobi počela izlazit s svojim prijateljicama iz škole, a ja sam odma nekako od mali nog više bil okružen Ličanima. Zato ja Liku posebno volim, a i moj “stari” iako je još 70.-ih doselil ovamo. Do prije par godin dok nismo kuću sagradili tamo, išli smo uglavnom samo k rodbini, ali pred par godin smo odlučili negdi kuću napravit, još razmišljali bil kadi na moru, ali mama je bila ta koja je prva rekla da bi najradije da to bude u Lipica. I tako je bilo. “  (Boco)

Neki od njih, one ratne godine provodili su i izvan svoje kuće, pa su im i ta mjesta izvan Lipica postala srcu draga.

Od malih nog, još za vrime rata,hrvatska vojska je bila u tatinoj kući u Lipicama, tako da sam većinu vremena provodil u Jezerani. I za ferije sam doli dolazil. Poslije 2000.godine, familija je odlučila sredit kuću u Lipica, da se može vikendom doć i boravit tamo. Godinama smo tamo ulagali i sređivali, onoliko koliko smo mogli. Od tada većinu slobodnog vremena provodim u Lipicama. Često preko godine budem doli sa svojom ekipom Ličana s kojima se družim i u Dugom Selu. Naravno da i dalje idem u Jezerana. Dolje mi vikend-kuću imaju ujak i njegova obitelj, a i isto tako i tetak, tako da znam i tamo često boraviti.” (Mrva)

Ja sam rođen u Zagrebu. Roditelji su doselili u Dugo Selo i prije neg sam se ja rodil. Jako često smo odlazili u Liku, skoro svaki drugi vikend. Baba mi je bila doli pa smo k njoj išli. Ded je umrl kad sam ja imal 6 godin. U kući se uvik po domaći divanilo. Moji roditelji se isto druže s nekim Ličanima, pogotovo tata koji je skoro celi radni vijek delal po terenu s Industrogradnjom, firmi koja je bila puna Ličana. Ja sam dost mlaji od ovi dečkiju. Znal sam za njih oduvik, ali nismo se družili do prije par godin. Znal sam s Mrvom doć u pivnicu “Imotu” , pa bi tamo sastali Murija i Dadu i tako je to druženje malo po malo počelo. E a nadimak Gara je potekal od deda. On je bil crn, garav pa su ga svi zvali-Gara.” (Gara)

Ima i onih koji su još za djetinjstva otišli u tuđinu, ali su često dolazili i dolaze u svoj rodni kraj. Mnogima su ti dani iz djetinjstva ostali urezani u sjećanje i neki drugi članovi obitelji…

Ja sam rođen u Zagrebu. Otac je išal 1986. prvi put za Austriju i želja mu je bila da se rodim u Zagrebu jer baba i ded s očeve strane, početkom 60.-ih godina su napravili kuću u Dugom Selu. Živil sam skoro dvi godine u Dugom Selu ko dite (dok sam bil bolestan i ličili se i mama i ja), a odonda čitav dosadašnji život provel u tuđini. Svoje ferije sve sam provodil u Lici i u Dugom Selu. Letnje ferije u Lici il na Viru (imam vikendicu doli). Uglavnom,  od malih nog sam dolazil svaki drugi vikend u Hrvatsku, ča u Dugo Selo a ča u Liku. Tako je i dan danas. Svud čoviku more bit lipo, al srcu najlipše ipak u svojoj Lici! Od tolike ljubavi prema njoj i tom načinu života sam od svoje šeste godine naučil sam sve poljoprivredne poslove obavljat sa traktorom. Užival sam u svemu tome, kako nekad tako i sada kad odem k svojima! Od poslova, običaja, kuhinje, pa do naših ličkih prela, mome srcu nema ništa milije! Volil sam otić svud i svakud, a bogami i svakom, al od malena nekako najviše k svome kumu Jivi Tomincu. S njim je uvik smij, zabava, veselje i dobar provod uvik zagarantiran. Tako smo negdje 2011/2012 odlučili on, ja i još par ljudi iz sela, i otić kampirat koji dan u šumu! Točnije na živu vodu u Kapelu. Bilo nas ukupno šestero. Nezaboravno životno iskustvo koje čovik jednostavno do kraja svojeg života pamti. Isto tako, mnogo životnih iskustva, provoda i nekih kvalitetnih životnih lekcija upravo sam od njega naučil.”  (Mali Jiva)

Prve dane svog života proživil sam u Lipica. Tamo sam živil s roditelji, babom, dedom i stricem, a s 2 godine sam dobil i brata. U Lipica smo živili celo moje predškolsko doba. Taj mi je period života ostal u lipom sjećanju. Ono ča je danas retkost i vidit na selu, puna štala blaga i poljoprivreda, meni su bili normalan prizor.” (Muri)

Od prije nekoliko godina, od kada sam upoznala ove ljude, često čujem da ih se zove „krasni momci, krasna grupacija…“, pa sam pokušala naći odgovor odakle taj naziv.

„Naš prijatelj Ivić jednom je došal u birtiju i opazil nas za stolem, zastal i obratil se konobarici: „Mala, donesi piće za ovu krasnu grupaciju!“ E otuda taj naziv – krasni.“ (Gara)

Jednu od bezbroj njihovih anegdoti, ispričao mi je Robert:

“Išli smo jedne zime za Lipice, snig počel padat, al kako do moje kuće vodi cesta koja je malo strmija, bome nismo mogli s autom skroz gori prić pa smo ga ostavili u susjednom zaselku-Videnci. Ajde reko pa ćemo popriko  putićem do moje kuće. Eh, a kako ne moreš samo tako auto ostavit, a da ne navratiš kod čovika čija je kuća bila prva na vidiku, tako smo zašli k Peri Noji-Videnku. I znaš kako je onda, malo se popilo, ma popilo se dosta i onda tek krićali prema kući. Kako je bilo dosta stvari u autu, rasporedili se ki će ča nosit. Vaj će ovo, naj će ono, e a onaj koji je bil zadužen za jilo među kojim su bila i jaja, e upravo taj je bil zaslužan da se evo sad sićam tog trenutka. Spotaknul se i pal u živicu i sva ona jaja po njemu. Ma smo ga zbog toga jedno vrime zvali Živica.”

Svi oni pričaju po domaći. Zato i vole svoja druženja i okupljanja jer se mogu opustiti i pričati baš kao među svojom obitelji. Svi su oni u radnom odnosu, svi rade i zarađuju, nitko od njih nije, kako mi kažemo-„probisvijet“. Vole oni i malo popit, ali sve je to u onim granicama zbog kojih im je svako druženje i okupljanje veselije. Pojedini među njima su već poput pravih zvijezda jer imaju posebno smiješne izjave, posebne „nastupe“ kojima zabavljaju ne samo njih, nego i sve koji im se nađu u blizini. Nije ni čudno što baš jedan od njih ima nadimak „Stručnjak“. Svojim postojanjem u javnosti, privlače ne samo Ličane, nego i ljude koji su rodom iz nekih drugih krajeva Hrvatske, ali su, baš kao i oni, igrom životnih slučajeva i (ne)prilika, stigli u Dugo Selo. Neki od njih su se toliko „stopili“ s njima i uklopili među njih, da ako ih osobno ne poznaješ, kad ih čuješ, pomisliš da su isto iz Like. Neki od njih su: Bibac (Ivan Kokanović), Mija (Josip Mijatović), Pero (Pero Horvatinović), Goran Grašo… Svi oni su kao da su jedni od njih, ali kad si duže u tom društvu, brzo zaključiš koliko oni i svoje rodne zavičaje vole i koliko ih često spomenu, bilo da je riječ o Slavoniji ili nekom drugom kraju Lijepe Naše, a Ličane i Liku poštivaju.

Različitosti ljude povezuju, različitosti ovi momci jedni kod drugih itekako cijene i svjesni su da nije važno odakle je netko, koju titulu nosi, kojim se poslom bavi, kakvih je financijskih prilika i mogućnosti, nego da je zapravo jedino bitno-kakav je netko.

Odlascima u Liku već su stvorili i tradiciju prilikom putovanja. Kada se ide autoputem, obavezno se stane na odmorištu “Dobra” i poslika pokraj kravice, a onda je sljedeća stanica caffe bar Sacs u Križpolju.

Dugoselci su već dugi niz godina prepoznatljivi i na tradicionalnom malonogometnom turniru koji se održava svako ljeto u Stajnici, povodom blagdana Sv. Marije Magdalene. Prije su organizirano putovali autobusom na taj događaj upravo zahvaljujući okupljanju Ličana u gostionicama u Dugom Selu (poput gostionice “Brinje” ili “Long Village kluba”) i njihovim vlasnicima koji su, bili iz Like ili ne, poput Gorana Graše (vlasnik nekadašnje pivnice „Imota“) prihvatili ideju da budu dio povijesti malonogometnog stajničkog turnira.

O ovim krasnim momcima bi se imalo što pisati još nadaleko i naširoko, ali nema potrebe. Mislim da sam vam uspjela dočarati sliku o njima, sliku kojom mogu biti primjer i ostalim Ličanima razbacanima po cijelom svijetu. Znam da nismo svi isti, znam da ima i onih koji vole drugačija okupljanja, ali kakvi god bili, ne zaboravimo tko smo i odakle smo, ne zaboravimo i ne sramimo se svojih malih ličkih sela, svog naroda i svog, kako bi naši stari rekli-podrkla.

I još samo nešto za kraj, znam da će me “ubit” zbog ovih završnih riječi, ali baš me briga. Većina ovih momaka još nije oženjena, pa drage djevojke i dame koje volite prave Ličane, koje ste možda i same odgojene u tradicionalnim obiteljima koje cijene one prave istinske vrijednosti u životu i koje želite biti sigurne da pokraj sebe imate pravog čovjeka, što još čekate?!

Više fotografija pogledajte klikom na: ALBUM “KRASNI LIČANI IZ DUGOG SELA”

 

 

 

 

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close