KolumneIntegralne muesli

Vrijeme je za reći “Hvala”!

Posljednjih tjedana vrijeme provodim razmišljajući o pitanjima koja svi postavljamo. S godinama sve jasnije vidim svijet u kojem živim, mnoga pitanja su pronašla odgovor, a neka će zauvijek ostati neodgovorena. Ta pitanja najčešće pitam kad se u meni nakupe ljutnja i bijes, tuga i razočarenje. Tad sve emocije u meni eksplodiraju, a ja pitam „Zašto?“.

Zašto u ovom okrutnom svijetu ima toliko nepravde? Svi smo rođeni da jednom umremo, ali za života bi svi trebali biti jednaki, a nismo. Neki su rođeni u bijedi na kraju svijeta koji je gotovo i zaboravljen. Neki su rođeni u luksuzu, u gradovima gdje je sigurno, mirno i gdje se može uspjeti u životu bez previše odricanja. Neki su dobri, a pate. Neki su zli pa uživaju. Zašto su neki gladni, a neki siti? Kakva je to razlika među ljudima kad neki žive u boli, a neki je cijeli život ne osjete?

Često se zapitam koliko je ratova krenulo zbog religije i vjere. Koliko je svađa među nama zbog naše različitosti? Ne prihvaćamo tuđa uvjerenja, a gdje nam je dokaz da smo baš mi u pravu? No ipak, kad prođemo onom ružnom stranom života, u iznemoglosti i razočarenju se obraćamo nebu. Kao da je netko među oblacima, kao da netko to sve vidi. Tad je naše vrijeme za „Zašto?“.

Mislim da svi postavljamo to pitanje onda kad nam je loše. Dok je dobro, šutimo. Znamo koliko je nepravde na svijetu. Mnoge bolesti uništavaju živote, a zdravi se ljudi međusobno ubijaju. Mi ne možemo nahraniti sve gladne, kazniti sve krive, izlječiti sve bolesne. Ne možemo odgovoriti zašto je svijet kakav je, jer odgovora nema.

I dok sam posljednjih tjedana tražila odgovore na svaki moj „Zašto?“, shvatila sam da pogrešno pitam. Svako pitanje odnosilo se na neke nepravedne situacije, a one pravedne i poštene sam smetnula s uma.

Ljubav. Blagoslovljeni smo ljubavlju, a to je možda najveći poklon koji čovjek može dobiti u životu. Kad su nepravda i tuga pokucale na moja vrata, a usne izustile „Zašto?“, prsti nečije ruke isprepleli su se s mojima. Nečije je rame bilo ovdje da naslonim glavu, a nečija leđa su čekala kao štit da se iza njih isplačem. Nečije su ruke podigle moju bradu, a usne rekle „Život ide dalje!“. Netko je bio ovdje, volio me i činio mi dobro. Bio je moja pravda, a ja sam, ne vidjevši da postoji i dobro, tražila odgovore za ono loše.

Možda je vrijeme za „Hvala!“. Mnogi od nas previše pitaju, a premalo zahvaljuju. Previše smo svjesni nepravde, a dobrotu ne vidimo. Vrijeme koje imamo suviše je dragocjeno da bi ga gubili na pitanja. Njega ne možemo vratiti. U životu gubimo i dobivamo. Smijemo se i plačemo. I mi smo jednom bili gladni, a jednom siti. Ne možemo promijeniti svijet, ne možemo vratiti ono što smo izgubili.

Ako smo doživjeli nepravdu, doživjeli smo i pravdu. Neke smo ljude izgubili, ali i dalje pored sebe imamo one što nas još uvijek vole. Dok se pitamo gledajući nebo, i dok mislimo kako smo sami, jesmo li sami? Zagledajte se u svoju sjenu. Netko brine, voli i čeka. Ne možemo promijeniti svijet, ali donosimo odluke za sebe i svoju okolinu. Krenite s promjenama u sebi. Dopustite si osjetiti dobro i danas umjesto „Zašto?“ kažite „Hvala“.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close