Vitezovi s kraja hodnika!

Svijet je pun heroja. Sigurno i vi barem jednog poznajete. Nisu to vitezovi s mačevima i oklopima, s bijelim konjima i plemenitom krvi. Nisu to oni sa super moćima i oni o kojima su nam pričali dok smo voljeli bajke.

Stojim u hladnom hodniku na vrhu zgrade. S desne strane bijeli zid, s lijeve strane stepenice i veliki prozor s pogledom na more. Iza mene tri su narančaste stolice, a ispred zamagljeno staklo. Kroz njega ne vidim jasno, ali vidim dovoljno. Iza zamagljenog stakla zatvoreni su heroji, vitezovi današnjice s nadljudskom snagom. Promatram sa strane, ja koja pojma nemam s čime se bore osim što tom demonu znam ime: „Bolest“.

Iza zamagljenog stakla su djeca podbuhlih, okruglastih glava. Oči svakom od reda široke i velike, prave istraživačke s iskrom u očima. Gori u njima plamen kojeg nose samo djeca željna avantura i željna svijeta. U zagledanim dječjim očima taj plamen titra i svakim je danom sve jači. Te oči svaki dan uoče nešto novo i svaki dan postavljaju nova pitanja.

Promatrajući zamagljeno staklo osjećam eksploziju emocija. Istodobno osjećam sreću i tugu, obje isprepletene u ogromnoj količini ljubavi. Osjećam nadu i umor u isto vrijeme. Svi mi poznajemo ove emocije koje vladaju iza zamagljenog stakla, ali mi ih znamo u punjoj manjoj mjeri no što ih znaju mali vitezovi i njihovi najbliži.

Koliko su ta djeca ovdje? Koja je to bolest okovala njihovo djetinjstvo za krevet?

Divim im se. Uz sve boli i dalje imaju smisao za humor. Glasno se smiju, a glasno i plaču. Neki od njih nisu svjesni protiv čega se bore, a neki znaju vrlo dobro. No, svi se bore žestoko. U tim se hodnicima dijeli molitva i nada, a dijele se i oni teški, najmračniji dani. Tamo se ne mora puno pričati, to je jedan drugačiji život i jedan drugačiji svijet od našeg.

Okrenuvši glavu u stranu ugledam lice jedne majke. Krhka, a snažna da u meni izaziva strahopoštovanje. Htjela bih je upitati „Kako si?“, no nije li to najgluplje pitanje koje joj mogu postaviti? Da kažem „Drži se, bit će dobro!“ mada znam da je to već nebrojeno mnogo puta čula? Razmišljam o tome trebam li joj uopće išta reći? Hoće li joj moje obraćanje iscrpiti snagu ili joj je dati? Možda bih joj samo trebala uputiti topli pogled, pun divljenja, i na taj joj način pokazati da možemo razgovarati i u tišini.

Ovo nije tužna priča. Nemojte to ni na trenutak pomisliti. Ovo je priča kojom vam želim poručiti da se sjetite ovih vitezova ponekad. Ovom pričom želim vas podsjetiti da se trebate radovati i nadati svakog jutra, da se trebate smijati svakoga dana. Sjetite se okruglastih lica koja gledaju s prozora bolničkih soba i zavide vam dok šetate ulicom. Nikada nemojte žaliti te male vitezove.

Divite im se! Naučite od njih koliko vedrine, ljubavi i topline stane u život. Nemojte na tome štedjeti! Ne štedite na volji za životom, na upornosti! I kad boli i kad mislite da više ne možete, čak ni tada nije vrijeme za bijele zastave. Nikada nije vrijeme za bijele zastave. To i vitezovi vrlo dobro znaju. Svojim se bitkama ponose.

 

---

Foto: pixabay