Kolumne

Univerzalne trivijalnosti: Yo-yo (d)efekt

Ljudsko je tijelo najveći neprijatelj ljudskom tijelu. A ljudski je um najveći neprijatelj umu, pamćenje pamćenju, a punica muškarcu, no neću prelaziti tu “pasivno-agresivnu-oteo-si-mi-kćer-i-još-ti-moram-miraz-dat-jeli” granicu ljudskih odnosa. Zadržat’ ću se samo na čovjek je samome sebi neprijatelj.

Sigurno se pitate: pa kako to misliš? Pa zašto tako misliš? Jesam li ostavio/la svjetla doma upaljena? Jesam li ugasio plin? Zašto sam se probudio pokraj brokule u krevetu?
Na prva dva pitanja mogu vam odgovoriti. Na druga dva, nadam se da je sve u redu. Na peto: potražite pomoć.

Koliko smo se puta našli u situaciji kada uđemo u dućan ponavljajući poput litanije popis hrane (barem mi muškarci.. žene naprave popis) i uvijek, redovito zaboravimo taj jedan artiklin? Onda između ulja i sušenog bakalara izvodimo indijanski ples prizivanja sjećanja, jer eto, iz inata nećemo ić’ zvat’ provjeravat što smo trebali i kako smo trebali, ali ćemo nakon 15 minuta bezuspješnog plesa trčati od odjela mesa do odjela povrća pokušavajući mnemotehnikom dozvati uteklo sjećanje, ALI PRITOM!, pjevušit’ ćemo bez problema tekst pjesme Magazina koju smo čuli prije 5 godina dok smo ispijali zadnju pivu nakon koje smo si zalupili vrata svjesnosti i upoznali se sa florom i faunom obližnjega jarka.

Koliko smo puta ostali budni po noći tek sada srameći se unatrag 10-20 godina što smo rekli određene stvari pred razredom iz osnovne, srednje ili kad god? Koliko puta smo puta potisnuli sjećanje na to da smo jednom došli u istoj haljini kao naša najbolja prijateljica (ovdje govorim u ime žena, a ako ste muškarac.. pa.. pazite da vam paše uz torbicu i nemojte se neravno držati. I da. Dlakavi listovi fenomenalno izgledaju u pastel štiklama. No vjerujem, ako nosite štikle da sve već to znate) i osramotili se pred čitavim klubom koji ionako nije obraćao pažnju jer eto, mislim da je techno ili Dr. House glazba dovoljna distrakcija od čistog kroja i nijanse vaše haljine?

Koliko smo puta tupim pogledom gledali, kao telad u šarena vrata boje fuksije, u ispit za kojeg smo se potrudili, nismo spavali, odbijali smo socijalizaciju, smanjili smo serije na 4 sata dnevno, dok nam u pozadini glave naš pametni um pjeva tekst Pokemona na japanskom!?! (Pokemon getto da ze! Tatoe hi no naka mizu no naka kusa no naka mori no naka. Tsuchi no naka kumo no naka ano ko no SUKAATO no naka (Kyaa!) Nakanaka nakanaka nakanaka nakanaka taihen dakedo (da. 4 nakanake.. ugh.. evo samo pišući ovo morao sam pustit’ Pokemone))
Skužili ste.

No dolazim do ključnog dijela!
(U ovom trenutku molim čitatelje da zamisle glazbu koja odvodi u prošlost (harfa) i zamisle scenu u glavi (preporučam crno-bijeli filter ili neki vintage trikolor))

Odlučio/la sam smršaviti. Svaki dan trenirati, paziti na prehranu, ne jest smetje od ‘rane i ne jest’ navečer. McDonald’s sam prekrižio/la, a ni ćevapi nisu ostali pošteđeni. I tako to ide, dan za danom nekoliko tjedana, i nakon dva mjeseca pogledaš se u ogledalo i citirajući knjigu Postanka kažeš:”i bi dobro.” No, avaj, jao, kuku, majko moja, tvoja, svačija(ako ste marksist): odjednom tijelo počne žudjeti za obrokom. Dižeš se u 3 ujutro jer ne možeš ne udovoljiti hiru koji kaže: „želim sada krastavac!“. Čim se vratiš doma poželiš očistiti i frižider i sve police i špajzu i susjedovo sve. Ideš rodbini nakon 5 godina, pomiriš se s njima samo da im ukradeš zadnji gram fine pogače koju ujna sprema. Prije 4 dana zasitio si se od jednog paradajza i malo posnog sira. A SADA! Grabiš po frižideru u širokim potezima kako bi u što manje vremena riješio i salamu, namaze, povrće, ukratko: ponašaš se kao da je nestalo struje i treba sve počistit prije nego se usmrdi. I nakon toga si otišao u McDonald’s, okružio sve zaposlenike krvavim očima i rekao: dajte mi sve!. No da bar priča ovdje završava.

Odjednom tvoje tijelo, poput trudnice, počne žudjeti za veoma preciznim namirnicama, pa postaješ rob toga: odjednom ne možeš, a da ne probaš organski uzgojenu izraelsku lubenicu koja raste na sjeverno-istočnom prilazu Haifi, na državnoj cesti broj 70, koju je Ben Adir posebno uzgojio u kibucu. Želiš posebnu gvatemalsku Huehuetenango kafu koju je Juan ili Diego ili Jesus (Hesus, da ne bi bilo) uzgojio posebno za ovakve prigode na Huehuetenango Visočju u Sipacapou. Odlaziš u dućan i dereš se na sve bijesno jer ovaj sir ima 0.5% mliječne masti, a ti tražiš 1%!!! Neš’ više pit Karlovačko, nego posebno naručuješ iz Afrike Pilsner iz Ugande.

Pa onda sve krene nizbrdo. Roditelji, prijatelji, cura, dečko ne smiju ti prić’, jer ćeš ih pojest. Ispite prolaziš samo jer su profesori prestrašeni da ćeš im pojest katedru i doktorate. Poreznici ti ne dolaze na vrata, ni policajci, nitko više. Počeo si jest sve, a krenulo je time što si htio smršavit. Ova se pojava zove yo-yo defekt, jer je to yo-yo efekt koji je krenuo stvarno nizbrdo. Poanta priče: nemojte pokušavat’ smršavit’, jer eto vidite što se dogodi.
Živio Yo-yo (d)efektus!

Pokemon pjesma: youtube.com
Foto: i.ytimg.com

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close