Univerzalne trivijalnosti: Što (ni)je ljubav?

Ljuuuuuubav, ljubaaaaaaaav! Ta čarobna riječ, ta čarobna stvarnost koja pokreće svijet, koja izaziva stvaranje pjesama, slikica i ostalih, što konkretnih, što apstraktnih stvari. No što je to ljubav? Je li ljubav samo osjećaj topline koji ti puni tijelo kao da si se nažderao svinjetine sa krumpirom (mmmmmmm krumpir)  ili je ljubav ipak nešto kompleksnije, nadnaravna stvarnost koja nadilazi čovjeka i otvara mu oči novim stvarima?

U svakom slučaju, ljubav je i osjećaj i način ponašanja i nadnaravna stvarnost u životu svakoga koja je prekompleksna za bilo kakvo definiranje. Zato i nećemo! Nego ćemo pokazati što ljubav nije!

Što ljubav nije? Pa, ajmo mi odmah u glavu sa “najpoznatijom ljubavnom pričom” koja uopće nema ljubavi u sebi: Romeo i Julija. Ukratko: dvoje klinaca se zaljubi jedno u drugo. Silom prilika, oni su kćer i sin suparničkih obitelji (woooow originalno… doduše, to je Shakespeare, tako da: woow! Originalno (prvi je bio sarkastičan, drugi nije)) I oni se zaljube, pa kriju “ljubav”, njihovi roditelji imaju druge planove (što nije toliko čudno s obzirom na doba u koje je pisano) i oni naravno puni hormončeka, zapaljenih srdaca u užasnom klimaksu koji bi se izbjegao da su imali Face (Tesla je prekasno rodijooo!!!!) sebe se ubijaju jer ne bi mogli zamisliti život jedno bez drugoga.

Khm… Prvo! Ljubav nije: e, ja ne mogu bez tebe, idem se onak.. ubit… (sarkastični pljes pljes)
Drugo: Ljubav nije kad se dvoje bedastih tinejdžera zaljubi jedno u drugo, jer su odlučili prkositi svojim roditeljima (Mahanje pesnicom) jer “njih nitko ne razumije” i “kaj roditelji znaju”.. meh… U svakom slučaju najlakše je da se ubiju. Zašto? Jer treba živjet’ kasnije s Romeom kad naslijedi posao i nažalost time se mora baviti 90% vremena, pa ne može sa Julijom trčati potpuno nag preko polja punog cvijeća. Treba ga prihvatiti kada u biti shvati da je obitelj najbitnija i da mu je ćaća bija u pravu. Što se dogodi kada nestane para jer je Romeo počeo bacati pare na klađenje na borbe pijetlova i izgradnju ToiToija u srednjvjekovnoj Veroni pa Julija ne može ovisiti više o služavkama, pa mora sama kuvat’ i čistit’. I još mora Romeu kvocat’ što je sve spiskao na borbe čučeka i na kulturu higijene 400 godina prije nego će to postati IN. Aj’ o tome piši Šejkspiru! Aj’ od toga napravi ljubavnu priču.

Lako je ljubit kad te još ne izluđuju one iste stvari koje su ti u početku bile slatkičke. Lako ljubit kad ti hormoni divljaju po tijelu da ne znaš što je dolje, što je gore. Aj’ ljubi nakon 10 godina, 15 godina, kad imate iza sebe malo staža i kada znate da se ipak svaki dan treba odlučit’ za tu osobu. Znate što je ljubav? U tim instancama, poput Romea i Julije, nije ljubav ubit’ se jer ne možeš bit s njom, nego radi toga živjeti. Radi te osobe, da se malo ipak potrudiš oko toga da se stvari srede.

Sve je super kad je sve slatko i kad ide kao po loju. A što kada trokira? Što kada stane? Što onda? Je li ljubav ostaviti osobu jer ste naletili na zapreku? Ili je ljubav u potpunosti se međusobno davati, u dobru, zlu, bolesti, zdravlju, vas dvoje, zajedno, kao najbolji prijatelji koji ćete se podupirati unatoč svim problemima.

Gurni si sarmu u uho ako misliš da ljubav samo tako dođe. Ljubav je rezultat konstantnog, neumornog rada između dvoje ljudi. To nije neki scenarij koji se događa u pozadini srca i glave dok se baviš glupostima, nego je uporan, uporan, uporan, uporan, uporan rad.

Svima vama koji ste zaljubljeni: sretno dok ide i ne odustajte kad zapne!

Svima koji vole: sretno!

P.s. Muškarcima ljubav ide kroz želudac. Umrijet’ će sa 50, ali će mu ljubav biti vječna.

Živjeli svi mi! Živjeli zaljubljeni! Živjeli oni koji vole i koji su voljeni!

---

Foto: theodysseyonline.com