Univerzalne trivijalnosti: Bronca za Kauboje

Bronca! Bronca! Bronca! To je najbolja vijest za kraj prošlog tjedna i početak novoga! Kauboji, čestitam vam na krvavom trudu, herojskim bitkama, znoju i čeličnim živcima! Hrvatska je ponosna, zaista ponosna.

Unatoč ovim uspjesima, koji su čak i od strane samih rukometaša bili neočekivani, određeni su se glasovi dizali u kritičkim zborovima kako bi komentirali. Zanimljive su oscilacije našeg naroda, koji u manje svijetlim trenucima ljudi koji predstavljaju cijelu Hrvatsku, pljuju, kritiziraju i pametuju iz udobnosti svojeg kauča i kafića sa pivom u rukama. Za vrijeme takvih natjecanje odjednom svi postaju izbornici repke pametniji, bolji, zgodniji od samoga izbornika. Zar nije dovoljno što se taj mali broj izvanrednih sportaša, neovisno o sportu, nalazi pod nacionalnim pritiskom? Pa ljudi moji, za nas 4 i kusur milje ljudi znaju najčešće preko sporta, pa onda turizma. Od Janice pa sve do Stevanovića (Stevi, noga ti se pozlatila!) Hrvati konstantno pokazuju da unatoč veoma lošim primanjima, gotovo nikakvom potporom mogu i žele biti izvrsni, tj najbolji što mogu biti. Od nas 4 i kusur milje izašlo je toliko izvanrednih ljudi. Francuza ima 60 milijuna, Poljaka ima gotovo 40 milijuna! Gdje god se pojavimo tjeramo strah u kosti, i to s pravom, jer imamo na što biti ponosni. Uporno dokazujemo da smo borbeni, da imamo duh, da se ne lomimo samo tako, unatoč svim problemima.

Ljudi ne shvaćaju koliko je psiha bitna u sportu. Ako moral padne, ako se tama na trenutak spusti na duh igrača, odmah pada igra. Zato je uloga navijača nevjerojatno bitna. Trebamo napokon shvatiti da tu snagu nas 4 i kusur milje čovjekova moramo usmjeriti prema bezuvjetnoj potpori predstavnicima jadranskog Bumeranga. I zato mi je drago da su Kauboji osvojili broncu. Dokazali su da unatoč svim očekivanjima mogu više, bolje, jače, snažnije nego što itko misli. Opet smo Skandinavcima rasturili plan. Nekada su Skandinavci plašili svoje klince pričama o Hrvatima kao babarogama.

Uopće nije važno što i kako se kaže, djela dovoljno govore. Djela zlatne, srebrne i brončane boje svjedoče tome da su ljudi ispunili svoje snove unatoč svim teškoćama i kritikama. I još nešto, gledajući sa strane vjere: ako se čovjek time ponosi, i to želi svjedočiti, ne radi svoje slave ili nekog dobitka, nego radi zahvale za pomoć unatoč svemu, onda to nije razlog za pljuvanje po njemu ako se i dogodi gaf. Alo ljudi, tako vjera ne funkcionira. Vjera je čvrsto stajanje, pouzdanje, duhovno utemeljenje i bezuvjetno nadanje da će biti onako kako je najbolje za tu osobu. A ne: “e pajdo Bože, slušaj vamo. Meni t’ treba pobjeda tu i tamo, de malo utišaj one naše.” I onda Bog kaže: “Ok!” Ne. Vjera tako ne funkcionira. To je krvav put pun sumnje, pitanja i nejasnoća prema onome kome vjerujemo i u kome nam je i početak i kraj i naposljetku naše uzvišenje. I svaki put kada se i dogodi da netko spomene Boga na javnoj televiziji, odmah se na njega drvlje, kamenje, vrelo ulje, punice, zmije, lignje iz formaldehida i glave serijskih ubojica bacaju. Pa treba imat’ hrabrosti da se to kaže. I treba imati hrabrosti ostati stamen i jak unatoč pogreškama i krivim stazama kojim se ponekad hoda.

Babiću, legendo, samo naprijed! Kauboji, neka pivot uvijek probije protivničku obranu, nek’ vam krila uvijek snajperski pogađaju, nek’ vam golmani uvijek skidaju neobranjive!

Živjeli Kauboji! Živjela Bronca! Živio Babić! Živio ponos Hrvata!

---

 

Foto: facebook HRS