U malu je uša đava

Kako je počelo

– Sve san im uredila. Sve! Namazala parkete, uredila kužinu i na kraju banj. A onda me uvatilo – opisivala je moja mama kako je išla mene rodit.
– Puka mi je vodenjak u friško uređenom banju!
Baka je odma dobila proliv. Svako pet minuti trčala je u zahod od straja. Moj budući tata za to je vrime bija u vojsci. A oni koji me triba odvest da se rodin, Mate, muž moje tete Tajde, po običaju je popija koju čašu više.
– Pij, Mate, pij! – govorila mu je moja baka dok mu je nalivala litru jake kafe.
Kad su u Matu ulili dovoljno da više nije vidija duplo, svi su se uputili u rodilište u biloj „bubi“.
– Ajde, Mate, učini još koji krug prije nego me ostavite – priča mama kako mu je tada rekla. Onda je Mate kružija i plaka jer on inače plače u svim situacijama.
– Nije njemu problem pustit suzu – to svi govore.
A onda su je ostavili u bolnici. Zapravo nas, samo još uvik u jednon komadu. Još mi je neugodno kad je slušan kako me rađala. A ne pita ona mene kako je meni bilo izać između njenih pozamašnih butića koje je uzgojila u prošlih devet miseci.
Naime, njeni obroci – i to jutarnji – bili su sastavljeni od žigerice i jaja, a za njima bi išle mediteran kocke. Nije ona jila za dvoje, ona je jila za jednu četveročlanu obitelj. Slastičaru Kiriginu te je 1979. cva posal, a mesar Pešo je diga kat na kući.
– Uf, kad se sitin koliko san te dugo rađala. Izmučila si me. Uvik si bila teška. I s tobon nikad ništa normalno! Rodila si se kompletno modra! Od teškog porođaja! – priča moja mama.
– Ali, mama, ja sam bila modra, a ne ti!? I meni je porođaj bija težak, tribalo se probit.
– Nisi ni plakala ka druga dica. Pitala sam sestru – pa koje ono dite plače po cilu noć – a ona mi je rekla: „Evo, ovi crni đava! Morali smo je izdvojit radi druge dice. Razumite, je li? “Drugo jutro stalo mi je mliko kad ti je sestra vezala ruke i donila te onako čudno povijenu na dojenje i opet mi je rekla: „Razumite, je li, morala san radi druge dice“ – priča moja mama dojmove o svom novorođenčetu.

….

„U malu je uša đava“ prvijenac je slikarice Tisje Kljaković Braić. Uspomene su to o jednom djetinjstvu u Splitu, priče koje se prepričavaju nakon nedjeljnog ručka, one priče čije emocije brzo i lako prepoznajemo. Portret je to i jedne splitske obitelji osamdesetih, jedne ulice i njezinih osebujnih likova.

No, prije svega, „U malu je uša đava“ duhovita je i dirljiva posveta ljubavi jednog djeda i jedne bake koji su davali sve od sebe da njihova unučica ne skida osmijeh s lica. Posveta je ovo baki i prije svega djedu, njima koji su osluškivali i prepoznavali sve ono što je bio interese djeteta. Uklanjali prepreke i zasipali je ljubavlju vjerujući kako je baš to pravi i jedini ispravan pristup što god svi ostali, uključujući ponekad i samu unuku, mislili o tome. (Naravno baka i djed najbolje znaju!)

Humoristična priča o odnosu komunizma i vjere unutar jedne obitelji, priča prožeta tipičnim splitskim govorom i svakodnevnim ali zanimljivim događajima oduševiti će vas i nasmijati do suza.

---

 

Izvor odlomka: Profil knjiga