Svemu unatoč: Sveta i grješna

Najveći od svih sinova čovječanstva, Isus, nije napisao niti jedno djelo. Znamo, pak, da je bio pismen, poznavao je Pisma, razgovarao s pismoznancima, pisao u prašini. Itekako je osjećao prilike svoga vremena, znao je raspravljati sa svojim suvremenicima, nije bio nekakav romantičar koji je dokoličario i šetao cvjetnom Galilejom, niti se izležavao pod sjenicama više od potrebnog. On je živa Riječ, kojoj nije potreban papir, jer odzvanja kroz vjekove i pronalazi put do ljudskog srca.

Taj, iako teološki nije ispravno reći, tesarov sin bio je uistinu čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. To znači da je preuzeo ljudsku narav onakvu kakva je bila prije pada, odnosno istočnog grijeha: čista i neiskvarena, sveta u svojoj biti jer je potekla od Stvoritelja koji je posve svet.

On je i Bog, i takvim se pokazao u svoj slavi, kao Osoba Presvetoga Trojstva, ljubavi koja se prožima i daruje svijetu preko zajednice koju nazivamo Crkva.

Crkva je sveta, po Duhu Svetom koji ju vodi, i grješna po ljudima koji njom upravljaju. Tijekom stoljeća često se moglo vidjeti djelovanje toga Duha, upravo po ljudima koji su za svako vrijeme donijeli novi iskorak, odnosno povratak izvornoj kršćanskoj zajednici, koja ni ne može opstati ako se ne hrani i poji na svojemu Izvoru, Kristu, i onima koji su njegovu riječ čuvali i u život provodili. Uvijek kad bi se Crkva udaljila od svoje evanđeoske poruke ljubavi, događale su se simonija, inkvizicija, borbe za prevlast i vlast, grimiz, zlato i čast… Sve ono što Učitelj nije naučavao.

Zašto se Crkva boji svoje grješnosti? U suvremenom svijetu, kad postaje sve relativno ili se takvim želi prikazati, Crkva opet ponavlja propuste za koje će se možda za nekoliko desetljeća netko morati ispričavati. Želi se ponekad predstaviti kao savršena institucija, pa se grčevito brani pred svakim napadom, pa čak i konstruktivnim prijedlozima. Stoga ne iznenađuje da i mediji, koji su postali žedni svakojakih senzacija, iskorištavaju tu njezinu ranjivost i spremno vrebaju na bilo kakvu aferu. Poput kakvih monstruma jedva čekaju novi skandal, kako bi dokazali da je Crkva zločinačka organizacija prepuna zaostaloga ljudskog ološa. Pritom se stavljaju u ulogu tužitelja i suca, tuže i presuđuju, sve znaju, a pogotovo da im na taj način raste naklada. Nije mi namjera biti ničiji odvjetnik, jer to i nisam, ali vjerujem da takvima nisu zanimljivi svećenici, redovnici i redovnice koji žive i žrtvuju se za svoj narod, s njim su u sirotištima, vrtićima i školama, i žive časno i dostojno poziva koji su odabrali. Takvim predstavnicima medija Crkva je uvijek netko drugi, a ne živa zajednica, bez koje bi naše društvo bilo još više obezglavljeno.

Crkvi je misija odlučno stati na stranu Istine, koja će nas osloboditi, i hrabro se suočti sa svojim problemima, te ih onda i pokuša, uz Božju pomoć, i riješiti. Nije potrebno ništa skrivati, već se doslovno obračunati s onima koji blate Crkvu ili nisu dostojni poziva koji su izabrali. Takvima, sramoti Katoličke crkve, možda bi bolje bilo da se nisu ni rodili, ali tko smo mi da sudimo?

---

 

Tekst: Plamenko Nosić