Svemu unatoč: Kršćani, hrabri budite

Nikada nije bilo lako biti kršćanin. Od prvih kršćanskih vremena mučeništvo je bilo zaštitni znak religije koja je osvajala svijet paradoksom križa- susretom Boga i čovjeka u boli i progonstvima. Što su ih više progonili kršćani su postajali jači i primjerom ljubavi koja nije uzmicala pred nepravdom i mržnjom privlačili one koji su živjeli u tami ropstva i očaja. Krv mučenika postajala je tako sjemenom novih kršćana. Snaga kršćanstva je bila u tome što križ nije bio završetak, nego tek smjerokaz prema Izvoru od kojega je sve poteklo. Kroz povijest se pokazalo da je svako udaljavanje od evanđeoske poruke za Crkvu značilo krizu i licemjernu prijetvornost.

Duh Sveti bi se uvijek pobrinuo dati za svako vrijeme gorostase vjere koji bi ukazivali na propuste i vraćali na pravi put. Sveci poput Franje, Dominika, Tereze Avilske i Ignacija Loyole bili su svjetionik na nemirnoj pučini koji je čuvao Kristovu lađu kako se ne bi nasukala i razbila o hridine častohleplja i grimiza.

I danas se gine zbog vjere. Možda više nego ikad. Svjedoci smo progona kršćana u raznim dijelovima svijeta, od Kine i Sjeverne Koreje preko Iraka i Sirije do Nigerije. Više od 100 milijuna kršćana žrtve su diskriminacija, progona i nasilja totalitarnih režima ili sljedbenika drugih religija. Nažalost, o tome nećemo previše čuti u medijima, to je tek usputna vijest i nikoga previše ne brine. Jer, ima puno važnijih i prihvatljivijih tema.

Postoji i drugačije mučeništvo- ono koje kršćani podnose zbog svojih uvjerenja i učenja koja su nekima trn u oku i uhu. U sve jačoj ideološkoj kolonizaciji, kako ju je nazvao papa Franjo, aktivističke udruge koordinirano napadaju biskupe i svećenike, ali i obične vjernike, jer im se ne sviđa jasan i, usput rečeno, nimalo homofoban stav o pobačaju, obitelji, homoseksualnosti i sličnim moralno-etičkim temama. Iza takvih napada nerijetko stoje i lažni kršćani- istaknuti političari i vođe velikih država, koji se skrivaju pod krinkama liberalnih ideja, a sami su netolerantni i isključivi. Kršćane bi najradije potjerali u sakristiju i zauvijek ušutkali.

I u nekad kršćanskoj Europi sve je više zakona koji ograničavaju vjersko odijevanje, prakse i javno izražavanje vjere. Poslijeratni utemeljitelji europskog jedinstva – katolici poput Alcide De Gasperia, Roberta Schumana i Konrada Adenauera – podrazumijevali su kršćansku baštinu Starog kontinenta. Danas je Europska unija ignorira, a u praksi odbacuje i gotovo da je se stidi. Tako se Europa (ne)svjesno odriče bilo kakve stvarne moralne alternative za radikalni islam koji se širi u njezinim zemljama članicama.
Pravi kršćani, međutim, ne poznaju i ne priznaju malodušje. Smiju biti žalosni, ali nikada očajni. I u suvremenom svijetu, unatoč progonima svake vrste, nemaju alternativu istinskom svjedočenju Kristove ljubavi, bezazleno, a opet odlučno i hrabro, jer drugog puta nema. Sveti Pavao opominje:“Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!“ (Ef 5, 15-17).

---

 

Tekst: Plamenko Nosić