Predrasuda je štetočina za ljudski sjaj

Danas ne izlazim iz kuće i odlučujem ispisati nove stranice svoga dnevnika. Mislima mi roje mnoge stvari, no najbolje je govoriti o onome što je zadnje iniciralo tvoju misaonu konfuziju jer kao posljednje vodi te kroz dan. Spravio sam kavu, a već drugu šalicu natačem u sebe ne bi li osjećaj uzbuđenja u meni izazvao inspiraciju gdje duša piše, a prsti su samo sredstvo. Ne volim razmišljati o napisanom, ne volim se vraćati i brisati jer za mene to udara na iskrenost zato što je mozak tu samo da prati. Duša razmišlja.

Dok ispijam još jedan gutljaj, ono što vam želim ispričati samo što nije. Ovo je svijet predrasuda koji nas vodi u propast jer sve te silne predrasude dovode do degradacije, a nerijetko baš od straha od nepoznatog i taj strah nas vodi do podijeljenosti i eto nas, sve nas dovodi do izgubljene kohezije koja je danas jedan od uzroka neznanja i klimavih tekovina ovdašnjeg društva. Svjetonazori su nam temeljeni na ‘rekla kazala’ i nismo spremni ni čuti ništa novo, a istina nikada neće biti samo jedna. Istina je stvar pregleda i percepcije čutog, viđenog i doživljenog.

Još sinoć sam ušao u neke zanimljive polemike sa svojom prijateljicom, a zašto je posebna…eh, bio sam neobičan tinejdžer koji je u masi bio prepoznat čudakom kojeg ljudi nisu dohvaćali, a pamtim toliko čudnih pogleda i izgovorenih riječi koje su me danas i oblikovale. Počeo sam vjerovati da sam čudak toliko da sam to znao ponoviti doma, a sjećam se sestre koja mi je na to znala odbrusiti ne dopuštajući da me društvene norme stavljaju u kutije. Kasnije sam shvatio da sam jednostavno svoj, prirodan u svim tim nekima nedokučivim verzijama. To me ne drži u kutijama već daleko izvan jer kutija za mene ne postoji. Uspješno im bježim.

Rastao sam, a kako je vrijeme odmicalo postao sam predmetom veličanja predrasuda, a kako si nisu dopuštali upoznati me stvarali su krivu sliku o meni. Kao kad vam netko nacrta brkove i ofarba vam usta rozim flomasterom i to postane slika kojom vas pamti, a vi nemate brkove i ne nanosite ruž.

Ljudi su mi se bojali prići, a oni koji su se ipak usudili iznijeli bi mi svoje stajalište, a bez da sam to od njih tražio. Bio sam sve ono što nisu zamišljali i bili su iznenađeni…morali su mi reći.

Ja sam mislila da ćeš mi ti reći da se maknem, iznijela je jedna poznanica.

Pravo bogatstvo čovjeka je njegova nutrina, a sva ta vanjska uglađenost koju furamo ne čini nas onime što jesmo i ne želimo to, ali uspijeva. Baš kako mi je rekla djevojkaa gore čuo sam još neke od predrasuda. Mislili su ljudi da sam bezobrazan, arogantan, prepotentan, umišljen (?) i sve te ružne riječi, svi ti pridjevi koji su rezultat bolesnih predrasuda, a one su opet rezultat mog nepričljivog karaktera. Samo toga. Ako te promatram vjerojatno si mi zanimljiv, a teško da osuđujem jer to nije moj đir.

Vraćam se na razgovor s prijateljicom. Sjećam se našeg prvog susreta, a znate ona je jedna od onih ljudi koja mi je olako prišla pružajući mi ruku bez predrasuda s namjerom da me upozna. Naši počeci su godinama iza nas, a naša budućnost je obećavajuća.

Svjesna da nisam najomiljeniji u društvenim krugovima na danu temu rekla je:

Ti tako sjajiš i ne znam kako svi ne vide kako ti sjajiš.

Kasnije je dodala:

Ljudi se boje gledati u sunce.

To su oni trenutci kada si najspremniji osvojiti svijet, a onda smo zaključili kako su predrasude razlog koji ometaju tuđi sjaj, a s druge strane svjestan sam kako ih neće nestati, no možemo se izboriti s njima, a potrebno je samo prići, predstaviti se i započeti razgovor koji vas može odvesti tamo gdje nikada niste bili. U svijetu gdje i međusobna šutnja znači ljubav. Zagrebite ispod površine i dopustite si vidjeti tuđi sjaj.

 

---

Foto: unsplash.com