Neki su tužni i u proljeće!

Danas gotovo da se nastavljam na prethodno ispisanu stranicu dnevnika. Malo sam zbunjen i vidno nesiguran u ovo što pišem. Svi smo primijetili da je proljeće snažno zakoračilo u naše gradove. Sve se rascvalo, a temperature su u rapidnom rastu. Ugodno je prošetati gradom, rasterećen, tek u kratkoj majici. Tako sam i napravio. Sunčan dan, sjedio sam u klimom ispunjenoj zgradi, a sunce i nas slučajne prolaznike posmatrao sam tek kroz prozor. Najgora moguća situacija, sunce je tek zasjalo, grad je tek živnuo, a ti sjediš u nekoj osvjetljenoj zgradi dok se u tebi sve kotura od uzbuđenja. Stalno pogledavaš na sat i čekaš da sa kazaljke poklope do trenutka kada ćeš moći nonšalantno odšetati. Ne kao barbarin, ali veseo, više kao dijete. Pola jedan. Brzo će pola jedan iako je tek jedanaest. Prolaze mi kroz glavu rascvjetane voćke, zelene livade i šljivici. Kada maštam, maštam 4D. Vidim, čujem i osjetim. Na pamet mi padaju raznorazni stihovi, pa otvaram još jedan dodatni notes na svom mobitelu. U naletu inspiracije ispisujem stihove za svoju Liku, sjećam se svih trenutaka. Mogu ih predočiti. Dok profesor priča o dosadnim Sumeranima, ja se prisjećam svoje Like. Prisjećam se svog djetinjstva i obilja bezbrižnosti. Shvaćam koliko sam odrastao i koliko mi se ne da biti. Ovaj svijet je ozbiljan. Na putu do zvijezda puno je trnja, a imam osjećaj kad si malen zvijezde su ti nadohvat ruke. Poskočiš i ugrabiš onu koja ti se sviđa, pa ju vratiš i opet uzmeš kada poželiš.

Kazaljke pokazuju pola jedan. Sloboda. Gotovo, pa sam otrčao iz predavaone. Sunce mi je odgovaralo na sva pitanja. Smiješio sam se. Ljudi mi često zamjeraju da se malo smijem. Sada ste me trebali vidjeti, trebali ste vidjeti koliko malo mi je bilo potrebno. Ne smijem se jer mi nije smiješno, a na slikama bolje izgledam ozbiljan. Riješeno.

Zelena mi je omiljena boja, a oko mene je sve zeleno. Osim tramvaja i zgrada, ali briga me, fokusiran sam na zeleno. Nije zeleno kao što sam znao vidjeti. U Lici je zelenije. U Lici je ipak ljepše, ali zadovoljan sam. Cvijeće me pozdravlja. Ljudi sjede na travi, pa sam im se odlučio pridružiti. Kupio sam kavu za van i sjeo na travu. Stavio sam slušalice i pustio pjesme Jelene Rozge dok je još zvučala kao da zna što radi. Akoooo poludiiiim i pođeeeem za tebe… Pjevušio sam, osjećao sam se zaljubljeno, a nisam zaljubljen. Sretan sam. Samo toliko.

Otkucalo je tri sata. Moram požuriti doma, ali pješice ću. Ni karta od četiri kune me neće natjerati da se vozim tramvajem. Stigao sam na glavni kolodvor. Požurio sam vidjeti kada mi ide sljedeći vlak i nazvati mamu da dolazim. Tri propuštena poziva. Doma će mi reći: “Evo ti trava ispred kuće, pa sjedi.” Joj, mama!

Na izlasku, eto realnosti za mojim ramenom. Potapšala me. Okrenuo sam se, bila je sjeda, s borama duž čitavog lica.

Realnost progovori: “Mladiću, imaš li možda koju kunu?”

”Ne znam pogledat ću”, zastanem pregledavajući džepove.

“Idem iz bolnice, a treba mi još desetak kuna da kupim kartu za doma”, kaže realnost.

“Stvarno? Zar stvarno?”, pomislih u sebi.

Našao sam pet kuna i dao ih gospodinu. Nisam imao ništa drugo od sitniša u tom trenutku. Ne znam je li samo pokušao iznuditi novce od mene služeći se trikom, no s druge strane ovaj problem postoji. Postoji problem koji govori da si ne možemo priuštiti adekvatnu zdravstvenu skrb ako nismo novčano potkovani. Ima li zdravlje cijenu? Izgleda. Visoku cijenu.

Dok smo mi sretni, netko je tužan. Ja sam ležao na travi, a netko je izlazio iz bolnice. Netko je u tom trenutku dobio užasnu dijagnozu. Nekima život uskraćuje osjećaj sreće, a mi koji možemo biti sretni, nismo. Budimo sretni. Nađimo sreću u malim stvarima jer dok smo sretni svijet će biti ljepše mjesto. Učinimo ga ljepšim mjestom.

Vidimo se na travi!

 

---

Foto: pixabay|fotomontaža