Kolumne

LIČKE PRIČE – Vlatka Gašparović: “Lika nije zabit, nije daleko, nije zaostala!”

Današnju ličku priču posvećujemo jednoj mladoj ženi koja je rođena u Zagrebu, živjela ondje i stekla fakultetsko obrazovanje. U Liku je odlazila vikendima i praznicima, a onda zbog ljubavi, zagrebačku adresu zamijenila s onom ličkom… Ona je Vlatka Gašparović (rođ. Rendulić), a ovo je njezina priča.


“Oduvijek sam bila u nedoumici kad bi me netko pitao od kuda sam, jer što god odgovorila bilo bi nepotpuno. Dakle majka Katica je Stajničarka, a otac Vladimir je Modrušanin. Upoznali su se u Zagrebu gdje je majka završila srednju školu, a tata došao nakon završetka srednje u Ogulinu. U Zagrebu su se vjenčali, a onda sam 29. travnja 1981 na svijet došla ja, Vlatka, tada Rendulić, a sada Gašparović. U Zagrebu sam rođena, odrasla, završila Drugu ekonomsku školu, a potom Ekonomski fakultet i Učiteljsku akademiju, a sada sam već 17 godina jezeranska snaha.”

Kada je pitamo o njezinom djetinjstvu, Vlatka odgovara:

Djetinjstvo sam provela na zagrebačkom asfaltu i veliki dijelom u Stajnici. Roditelji su radili, tata po terenu, mama u uredu, a ja svake praznike i dobar dio vikenda kroz godinu kod bake. Za Stajnicu me vežu lijepe uspomene, od kupanja na Jarugi, prela na bunaru, dočeka novih godina, proslava rođendana, branja gljiva, pecanja riba, hvatanja rakova i vožnje sijena, ma tipično odrastanje.

Na pitanje što ili tko je bio razlog da je odlučila život u Zagrebu zamijeniti s onim preko Kapele, te što su na to rekli njezini bliski joj ljudi i obitelj, kaže:

Godine 2001. sam na jednom od vikend posjeta Stajnici “upala u zamku” i zaljubila se i na ne baš pretjerano oduševljene roditelja počela sve češće i više odlaziti u Liku, da bih 2004. spakirala stvari i postala gospođa Gašparović, te svoju zagrebačku adresu u potpunosti zamijenila onom ličkom. U početku su roditelji negodovali, jer svi iz Like odlaze u gradove, a njihova jedinica se odlučila vratiti u Liku, ali s vremenom su shvatili da je to moj odabir i da je moja sreća ujedno i njihova. Prijateljima iz Zagreba moj odlazak nije bio neočekivan jer sam oduvijek naglašavala da sam ja Ličanka i uvijek su mi bila puna usta priča o Lici.

Ono što većini ljudi izaziva strah kada je u pitanju Lika i općenito manja mjesta, to je i nju u početku najviše mučilo – posao, ali sreća i upornost su bili na njezinoj strani.

“Moj najveći strah u samom početku je gdje ću raditi. Diploma sama po sebi nema značaj, ako stoji uokvirena na zidu, a i nisam tip osobe koji bi sjedio kod kuće i glumio kućanicu. Sreća mi se ubrzo nakon vjenčanja osmjehnula i počela sam raditi u Srednjoj školi Otočac kao profesor ekonomske struke. Prvih 8 godina po raznim zamjenama, neko vrijeme sam bila na relaciji Otočac- Senj, pa voditelj Učeničkog doma u Otočcu, a sada mi je škola stalno radno mjesto.”

Moj tata je na početku volio reći da mu je kćer jedinica obična seoska učiteljica, a ja sam se na to stalno bunila jer je Otočac grad, a ja profesorica u srednjoj školi. Jako, ali baš jako, volim svoj posao. Mladi ljudi s kojima sam svakodnevno okružena su divni, nastojim im prenijeti što više svog znanja, upoznati ih s nekim životnim situacijama ili, kako se kod nas u školi to kaže, primjerima iz prakse i stalno nešto pričam i objašnjavam i povezujem i imam milijun riječi u sekundi. Najsretnija sam kad sam u učionici i kad mogu i sama puno tog od tih „klinaca” naučiti.

Ova mlada, obrazovana i uspješna žena je i majka dvoje tinejdžera, Ante i Tene.

“Majka sam dvoje tinejdžera. Ante (16) završava prvi razred Šumarskog tehničara, a Tena (13) je učenica sedmog razreda Osnovne škole Luke Perkovića u Brinju. Oboje su odlični učenici i dvoje prilično slobodne djece koja  ni  po čemu ne zaostaju u odnosu na svoje vršnjake u gradovima.”

Iako Liku neki doživljavaju kao zaostali kraj, nipošto se ne mogu složiti s tim. Na sat vremena smo udaljeni od Zagreba, što znači da smo tamo redovito od kina, kazališta, koncerata, izlazaka i druženja s prijateljima. Pola sata treba nam do mora, tako da se ljeti bez problema pržimo na moru, a spavamo u hladnom krevetu. Sadržaja za djecu ima dovoljno osobito u sklopu Društveno kulturnog centra u Brinju.  Od mnogobrojnih radionica, tečaja harmonike, filmskih večeri, sportskih aktivnosti, do raznih izleta. Jedino ograničenje je što smo za sve vezani autom, ali nije to toliko strašno. Brže dođem od kuće do Zagreba, nego dok sam studirala od stana do fakulteta na drugom kraju grada. Svoju djecu usmjeravam da budu vrijedni i pošteni ljudi, da žive i rade za ono što vole. Školuju se u Brinju i Otočcu iako imaju mogućnosti biti u Zagrebu kod mojih roditelja i pohađati bilo koju srednju školu. Smatram da ukoliko žele učiti, naučiti mogu bilo gdje. Otočka gimnazija je dala i liječnike, arhitekte, inženjere, glumce,… a šumarska i ekonomska imaju kvalitetan nastavni kadar i obrazuju brojne mlade ljude koji nakon toga bez poteškoća studiraju i postaju inženjeri šumarstva i magistri ekonomije.

Slušajući Vlatkinu priču, a poučena i vlastitim iskustvom statusom žena, posebno obrazovanih, u manjoj sredini poput ličke, upitala sam je kakvo je njezino viđenje i iskustvo po pitanju toga.

U početku sam često nailazila na osude pojedinaca koji su smatrali da mi je mjesto kod kuće i da mi nije za silu raditi i svaki dan putovati u Otočac jer sam se „dobro udala”. Naime, do nedavno roditelji mog muža su imali trgovinu u Jezeranama, a suprug se bavi prijevozom, cijepanjem i preradom drveta, pa bi bez pol muke mogla biti dama koja sjedi kod kuće, glumi neku elitu i troši tuđe novce, ali za mene to nikad nije bila opcija. Pa nisu me roditelji školovali da bih bila kućanica ili sponzoruša. Smatram da svaka žena treba raditi i da niti jedan posao nije loš. Loše je sjediti kod kuće, kukati nad  teško sudbinom i čekati da netko nešto napravi za nas.

O odlasku iz Jezerana i općenito iz Hrvatske, Vlatka i njezin suprug nikada i nisu razmišljali…

“Ako izuzmem činjenicu, da ne volim zimu, hladnoću, snijeg i da sam više osoba od sunca i mora (definitivno živim u krivom podneblju, ali…) i da svaku zimu nabrajam da ću se odseliti u Australiju i tamo guštati u visokim temperaturama, nikad nisam i nismo razmišljali o odlasku iz Jezerana. I suprug i ja radimo. On daleko više od mene. Često ga vidim samo u prolazu jer je stalno negdje i u nekoj gužvi, ali treba uzeti u obzir da od rada živimo, tako da sam se i na to već navikla.”

Moja je parola „tko želi raditi naći će posla, a tko ne želi naći će izgovor”. Jako me smetaju ljudi kad komentiraju kako je meni lako jer mi je muž privatnik, a ja radim u školi. Većina njih ne zna da taj isti privatnik nema radno vrijeme i da mu dan počinje zorom dok većina još spava, a završava u kasnim satima. Nekad ima dana da se doslovce susrećemo u prolazu. Sve to zahtijeva velika odricanja. Veliki broj mladih ljudi bio bi najsretniji kad bi imali radno vrijeme od 12 do podne, neki uredski posao bez prevelike brige i pameti i minimalnu plaću 10-ak tisuća kuna. Svi bi bili direktori i nitko ne bi radio. Gledajući svoje učenike i njihove roditelje često mogu čuti „nek idu na fakultet da se ne muče kao mi“, ali, niti svi možemo biti fakultetski obrazovani ljudi, niti ima posla samo za šefovanje. Na tržištu je kroničan nedostatak radne snage, ljudi koji bi radili konkretne poslove. Odlazak u grad ili inozemstvo nije mi opcija, niti smatram da ljudi tamo bolje žive. Život u gradu je skup, a na selu smo u prednosti jer za početak velik dio hrane možemo sami za sebe proizvesti. Moji svekar i svekrva imaju OPG i sad u mirovini imaju pčele, sade krumpir, luk, češnjak… čovjek na selu nikad ne miruje. Često dolaze rođaci i prijatelji iz gradova i svima sve fino, samo otvaraju bunkere i očekuju da ih se napuni krumpirom, slaninom, medom, a i domaća rakija je isto fina. No kad je vrijeme branja krumpira i šljiva, nema nikoga za vidjeti.

Za kraj, Vlatka ostavlja poruku našim čitateljima:

Lika nije zabit, nije daleko, nije zaostala! To su predrasude koje pričaju ljudi koji su davnih dana otišli odavde i koji misle da im je odlaskom upala sjekira u med. Dobar dio njih radi na teškim poslovima i za manje novca, ali se uzdiže jer misli da je u gradu vrijedniji. Jezerane imaju dvije pilane na kojima je zaposlen velik broj ljudi, imaju prijevoznike čiji se kamioni mogu vidjeti po Hrvatskoj, a i van granica Lijepe Naše, imaju puno malih privatnika i mladih ljudi koji su ostali ovdje, zasnovali obitelji, ovdje žive i rade. Brinjska općina sudjeluje u brojnim projektima i aktivnostima i za svakog se nađe ponešto. Autoputom smo povezani sa svim većim gradovima. Kod nas se ne vozi na konjima i po bijelim putevima, imamo možda i bolji i veći vozni park nego neki koji žive u gradovima, imamo svoje kuće i okućnice, vrtove i voćnjake bogate povrćem i voćem.  Livade i polja sa ovcama, janjcima i kozama (mi čak imamo i dva magarca). Priroda nam je divna i polako se otkrivaju potencijali za seoski i lovni turizam, polako, s vremenom sve će doći na svoje. U Lici komuniciramo normalnim književnim jezikom, koristimo i dijalekt koji se razlikuje od sela do sela, ali nismo primitivci. Nije Lika na kraju svijeta!

 

 

Foto: Privatna zbirka

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close