LIČKE PRIČE – Vesna D. Pernar: “Moj muž je celo vrime divanil da kad ide u mirovinu – ide u Liku!”

Od davnine je Lika mjesto gdje su stari svoje mlade slali u gradove i veća mjesta na školovanje, odakle su muški iz kuće odlazili i van Like, ali i izvan granica raditi. Današnja priča kreće u tom smjeru, ali govori i o povratku na ognjište. Obitelj Pernar, točnije Vesna i Mike jedni su od onih koji su jedva dočekali mirovinu ne bi li se vratili u Liku.

“Moji roditelji su došli u Dugo Selo 1959.godine, a ja sam 1961.godine rođena u Zagrebu. Sestra mi je rođena 1969.godine.”

.O svom djetinjstvu Vesna govori:

“Od moje treće godine, pa sve do negdi 20-te godine bila sam po dva i pol miseca kod bake Anķe u Stajnici. Prva kuća do dvora. Znači svake godine već za Jivanju ja sam bila tamo.”

Prisjećajući se djetinjstva, pala joj je na pamet i jedna anegdota:

Kad sam imala 9 godin pala sam u oganj Ivanjski. Sudarila sam se s jednom prijateljicom, bila sam sva u opeklina. Baka je rekla da vražjem bravu ne fali vražje paše. Bila je jako ljuta.

Dalje nastavlja,

“Djetinjstvo mi je tamo bilo prelipo. Čuvala sam krave, spravljala seno.Vozila se na vozu i pala u jerugu .Ruža Banova i njeni voli bili su glavno prijevozno sredstvo.Najviše sam mrzila mavat ispred nji granom zbog obodov dok su baka i ona nalagale voz.Tu je bila i ekipa Jive Mesić, Jive Franić,Mladen i Marija Mesić, Vesna i Marko Vuković,Anka Kutina,sestre Brbotke,Blazenka Trtnjeva itd.Bilo je to ludilo.Olge Franićka nas je učila plivat.”

Što se tiče njezinog supruga…

“Mike je rođen 1954. godine.u Lipica. Upoznala sam ga u Brinju. Bili smo ko ekipa iz Stajnice u mačkari. I tako je krenulo, a onda i brak, tri kćeri, Andrea nam je teta u vrtiću, ima dvi kćeri Franku i Brunu. Mateja je učiteljica Zagrebu, a Lana je fotograf i sad je već 2 godine u Irskoj.”

Vesna je svoju mirovinu zaslužila radeći između ostalog i u Kaznionici u Turopolju, a njezin suprug Mike uglavnom radeći po svijetu…

Radni vijek mi je bio u Dugom Selu 17 godina i 17 godina u Kaznionici u Turopolju. Putovanja mi je bilo previše, Odlazila sam u 6 sati ujutro, a vraćala se u 6 sati popodne. Mike je bilo svud, od Slovenije, Sibira, Zagreba, Njemačke, ali celo vrime je divanil da on kad ide u mirovinu odlazi u Liku.

Što se mirovina bližila, to je želja za povratkom u Liku bila sve veća, ali nije baš uvijek po ljudskom planu.

“Sve je trebalo započeti još prije dvi, tri godine, ali malo se razbolil, pa smo imali oklepancije. No, on je sad dobro i uživa u Lici. Ča se mene tiče, ja nisam u sve to vjerovala, moram priznat, ali eto i ja sam tu, iako sam ja još na relaciji Dugo Selo-Lipice. Kad nam stignu ovčice onda neće bit vamo-tamo. Strojevi su tu. Sve spremno za poljoprivredu i život na selu”

Svega toga zasigurno ne bi bilo da njezin Mike nije bio uporan, čak mu ni ona sama nije vjerovala da će to sve zaista realizirati.

Ja njemu nis verovala sve dok sad za Božić ni kupil traktor. Onda sam skužila da je vrag uzel šalu. Sad se spremamo u košnju, štala čeka naše blago. Pitanje je sad dal Šarplaninca ili Tornjaka pribavit. Ne znam ča nam budućnost nosi, ali ne želimo se slamat nego lipo pomalo, pa kako bude. Boga molim za zdravlje, a sve drugo će doć.

Vesnino rodno selo je maleno selo pokraj Lipica…

“Ča se tiče moje Stajnice, ipak je ona meni u duši, ali doli bi trebalo puno više truda oko imanja, štale… Ovde u Lipica je prekrasno, pravi raj na zemlji. Puno je ovde kuć u kojima nema nikoga i bilo bi lipo da narod dojde nazad i da to malo prilagodidu da se more živit i verujem da ča bi nas bilo više da bi i nam bilo super i da bi jedni drugimi bili podrška.”

Što na sve ovo kažu njihove kćeri, pitali smo njih same:

“Naši su mama i tata oboje iz Like. Tata je iz Lipica i tamo je i rođen. Mamini su iz Stajnice. Iako je rođena u Zagrebu, svako je ljeto dolazila baki Anki. Tata je cijeli život maštao o tome kako će se vratiti u Lipice. Međutim, oboje su se puno morali u životu odricati kako bi danas opet bili u tamo. Godine su prolazile i odricali su se kako bi nas tri školovali. Kad smo napokon sve tri sredile život i završile škole, tata se razbolio. Želja da se vrati u Lipice je ipak bila toliko jaka da se brzo oporavio. Odlučili su biti u Lici kako bi se bavili poljoprivredom za svoje i naše potrebe. Njihov povratak je samo želja da nađu miru i da se bave nečim o čemu godinama maštaju, a to je par ovaca i vrt. Mi smo sretne jer će i naša djeca imati baku i dedu u Lici kao što smo i mi imale. Iako smo preplašene što su odlučili vratit se tamo, sretne smo jer sada žive najbolje dane svog života. Nama je to sad isto razlog da dolazimo što češće. Zaboravile smo kako je tamo lijepo. U našoj su se obitelji uvijek njegovali lički običaji i čuvali su nas baka i deda koji su bili u Dugom Selu. Kod nas se doma uvijek govorili po lički. Evo do te mjere da kad je u maloj školi trebalo nacrtati police s knjigama, Mateja je nacrtala POLICE (krumpir) i knjige.”

Pri samom kraju priče, Vesna još govori:

“Ni sad još ne znam u ča smo se upustili. Sad momentalno sređujemo papire za zelenu kartu, za ovčice koje bi mogle čak i stić za petnaestak dana.To je procedura. One moraju imat i svoje pasoše da bi stigle u Lipice. Žal mi je ča to sve nismo započeli prije, no dok smo dicu izškolovali došle su i godine, ali nema veze, nismo mi gramzivi. Sad se uglavnom ograđuje oko kuće. Štala se prilagodila životinjama.”

Nije teško za pretpostaviti što im masa ljudi govori, ali oni znaju svoje.

“A, ča je njemu to trebalo, tako narod divani. Ali Mike ovde uživa, a u Dugom Selu sad boli glava, sad ruka, jer tamo nemaš ča delat nego od frižidera do TV-a njuškat. Eto, to ti je tako. Ovde je za mene raj na zemlji nakon mog putovanja na posal 17 godina skoro 5o km u jednom pravcu s javnim gradskim prijevozima.”

Mnogo je ovakvih supružnika koji jedva čekaju umirovljeničke dane i već pripremaju teren za povratak u svoja rodna sela. Svima njima želimo prije svega zdravlja i da svoj cilj ostvare, da se vrate u mjesta gdje su i započeli svoj život i da uživaju do kraja života radeći onako kako im srce želi.

 

 

 

---

Foto: Privatna zbirka