LifestyleIzdvojeno

LIČKE PRIČE – Jasmin Smolčić: “Mi smo strojovođe iz Lipica i da se ponovno rodimo, opet bi bili isto to”

Današnju ličku priču posvećujemo obitelji rodom iz Lipica. Obitelj je to, koja je iznjedrila trojicu strojovođa, a kako se čini, bit će ih još. Jasmin Smolčić, jedan od njih, ispričao nam je ovu priču – priču o strojovođama u obitelji Smolčić.


Ono što me posebno dojmilo, a vjerujem da će i sve vas čitatelje, dijalekt kojim on govori i kojim rado pokazuje da se svojim zavičajem, svojim Lipicama i govorom svog kraja ponosi. Upravo zato nismo ispravljali tekst u književni, baš kao i nijednog sugovornika do sada.

Sve je počelo sa najstarijim Ivicom Smolčićem, koji je rođen 3. siječnja 1960. u Lipicama. Kad je došlo vrijeme odluke ča delat, odlučil se otić u taj veliki grad, grad Zagreb i završit školu za strojovođu i vozit tu veliku grdosiju – vlak. U svom radnom vijeku ni bil niti jedan dan na bolovanju, valjda zbog te velike ljubavi prema tom vlaku. Godine 1981., od kako radi kao strojovođa, napravil je milione kilometara i upoznal skoro cijelu Hrvatsku. Trenutno radi za jednu stranu firmu, koja prevozi razne terete”, govori nam njegov najstariji sin Jasmin.

Što se tiče upravo našeg sugovornika, Jasmina, koji je prvi naslijedio oca u ovom poslu, kaže kako je već od malih nogu njegov profesionalni put bi zacrtan zahvaljujući ocu…

“Rođen sam 18. svibnja 1983. u Zagrebu. Od malih nogu me tata Ivica, kad god je mogal naravno, vozil sa sobom na lokomotive. Tako sam to zavolil i završil željezničku školu za strojovođu 2001.godine.”

Iste je godine počeo stažirati, položio ispit za strojovođu i počeo voziti.

“Radim u HŽ putničkom prijevozu. Vozim putničke i brze vlakove. Zna se desit da se tata Ivica mora sklonit sa svojim teškim teretnim vlakom, da bi ja mogal protutunjit sa svojim putnicima, ali naravno uz obostrani pozdrav sirenom”

Nije se tradicija školovanja za strojovođe zaustavila na Jasminu.

“Tu je sad i ovaj najmlađi sin iz dinastije Smolčić – Vinko. Rođen je 09. listopada 1997.godine. On je isto tako, kao klinjo bil opsjednut tim vlakom. I ča će onda nego isto upisat školu za to magično zanimanje. Završil je školu 2016.godine, a dogodine je počel radit u istoj firmi s tatom. Tamo je stekal dobro iskustvo, a onda prešal u HŽPP k meni, kadi sad vozi nove niskopodne vlakove”, govori nam Jasmin.

Kada ga pitamo, kako je raditi taj posao, koji zasigurno nije lagan, te što je lijepo, a što ružno s čime se susreću, kaže:

“Uf, ružna strana našeg posla su pregaženja ljudi koji čine suicid, al o tome ne volim pričat. Dok je lipa strana, putovanje kroz cijelu Hrvatsku. Svaki dan upoznajemo nove ljude, gledamo nove krajolike, prvi kroz prozor gledaš ljepotu Lijepe Naše”. 

U toku razgovora, upitali smo Jasmina, kako se ženska strana obitelji nosi s njihovim poslom.

“Ma i moja žena, a i tatina – moja majka, nemaju ništa protiv. Dapače, ma one vole kad nas nema pa na miru mogu sve radit po kući. Posao ko i svaki drugi, a ča se tiče odnosa u kući, najvažnije je međusobno poštivanje i onda nikakvih problema nema.”

E sad, zašto smo na početku priče spomenuli, da možda ni s Vinkom neće stati tradicija strojovođa u obitelji Smolčić. Jasminov sin Ivan, sada mladić od 15 godina, pokazuje velike afinitete, volju i želju da bi mogao nastaviti s ovim zanimanjem baš kao i njegovi tata, stric i djed. Vjerujemo da ćemo to vrlo brzo i saznati, budući da dogodine ima upise u srednju školu.

Da ne bi priču završili, a ne spomenuli da je među ovom dvojicom braće i sestra Jasmina, koja boravi izvan granica Hrvatske, ali veza između njih je jaka usprkos kilometrima koji ih dijele.

Kako provode slobodno vrijeme, nije teško za pretpostaviti.

“Svoje slobodno vrime, svi skupa provodimo na svojoj djedovini u Lipicama. Tamo smo obnovili staru kuću, koja nam služi za odmor, uživanje u čistom zraku i tišini.”

Svima je jasno koliko je posao strojovođe stresan, budući da taj posao ne zna za vikende, blagdane, praznike…

Nemaš ni subote, ni nedjelje, ujutro se nekad moraš budit u 2, 3, 4 sata, ali ča je to za nas Smolčiće. Niš to nam ni teško

Naravno da im nije teško jer je to posao koji rade s velikom ljubavlju i za koji kažu, da se ponovno rode, opet bi bili strojovođe. Nikad nisu poželjeli raditi nešto drugo, baviti se s nečim drugim. Čak i kad bi dobili na lutriji, vozili bi vlak i dalje, kaže nam Jasmin.

 

 



Čuo si za metaverzum i virtualnu stvarnost, ali ne znaš o čemu se radi? Sve o tim temama možeš pročitati na ovom linku.

Voliš Plitvice ali ne možeš doći u razgledavanje? Informiraj se o turističkim temama klikom ovdje.

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close