LIČKE PRIČE Edi Gomerčić: “Hrvatska i moja Lika su prekrasne, imamo sve, a zapravo nemamo ništa, zahvaljujući našoj vlasti”

Posljednja lička priča u 2020.godini pripada mladom čovjeku iz Otočca. Među svojim Gačanima je već poznat budući da je često eksponiran u javnosti, a svojom vedrinom i ne može ostati nezapažen među ljudima gdje god da se pojavi. On je Edi Gomerčić, a ono što je nama ispričao, malo tko zna o njemu.

“Moje ime je Edi Gomerčić, većina mojih Gačana već zna o kome je riječ, ali ajde da kažemo koju od početka mog života. Rođen sam u Rijeci, sad već davne 1994. godine i većinu svog života živim u Otočcu. Svoje prekrasne dane djetinjstva sam proveo na selu, sa svojom obitelji i nekoliko prijatelja. Sretan sam što sam proveo takvo djetinjstvo i što se mogu pohvaliti da sam bio “dijete sreće” koje se znalo zabaviti sa svime za razliku od danas, kada su mobiteli postali važniji od odnosa, igre i dječjeg smijeha. Tijekom djetinjstva, najveća podrška su bili roditelji, koji su me i naučili svemu i svačemu.  Njima sam zahvalan što su me, uz sveukupno znanje, kulturno odgojili što mi je otvorilo puno vrata u životu.”

Svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Otočcu.

Osnovnu i srednju školu pohađao sam u Otočcu, tijekom koje nisam bio  previše društven. Kao dijete sa sela nisam se snalazio u ” trendovima”  koji su kružili među ostalom djecom, ali opet bio sam u svom svijetu u kojem sam uvijek bio svoj i siguran. Život mi je u tom periodu uljepšala glazba, folklor i razne manifestacije u kojima sam sudjelovao. Glazbu gledam kao kanal kojim možeš uteći iz svijeta zbilje u neki nadrealni svijet u kojem se opustiš, smiješ, plešeš, plačeš, tuguješ ili jednostavno uživaš.

Nastavio je daljnje školovanje u Šibeniku na Veleučilištu, a nakon toga, kaže, uslijedio je najgori period života…

“Završio sam svih 5 godina na Veleučilištu u Šibeniku. Kraj fakulteta me je doveo do najgore faze života, kada sam imao osjećaj da se sva vrata zatvaraju oko mene, suočio sam se s depresijom i suicidalnim mislima, što je rijetko tko znao, do sada. Da, uvijek pozitivan, nasmiješen, ali iznutra sam bio prazan! Uvijek sam se pitao je li potrebno mladim ljudima da imaju  toliko (psihičkih) problema zbog sistema u kojem se nalaze? Mnogi koji se suoče i nađu u tim teškim i negativnim trenutcima ne žele pričati o tome, ja želim jer nisam jedini u tome i moje iskustvo sa time može pomoći nekome.Teško i polako izvukao sam se iz toga. Život u Šibeniku, naravno, nije bio depresivan uvijek, zahvaljujući  tim godinama  upoznao sam veliki broj ljudi koji su mi pomogli stvoriti nezaboravne trenutke, nezaboravne provode i putovanja, nezaboravne izjave i najljepših 6 godina života. Zahvaljujući Šibeniku i dobrim ljudima život mi se okrenuo naglavačke. Danas sam u Belgiji s mojim, kako mi to kažemo između sebe, Gospođama!”

Zbog čega je odlučio napustiti Hrvatsku, Edi govori:

U Belgiju sam preselio isključivo zbog toga što smatram da u Hrvatskoj kvaliteta života propada iz dana u dan, mladima se ne nudi toliko pomoći oko pronalaska prvog posla u “apsurdistanu” (nisi radio? ALI moraš imat godinu iskustva) i teško se vidi pozitivna slika života ljudi u Hrvatskoj.

I dalje nastavlja…

“Mnogi će možda reći da sam u Belgiju otišao za eurima,  NE.. došao sam da živim kvalitetnije, opuštenije i bez nenormalnih zakona i ograničenja. Otkako sam ovdje mogu reći da se osjećam opuštenije, stres je strani pojam, više se smijem i jako sam pozitivan. Ista stvar je i s ljudima oko nas, vrijeme je tmurno, ali nikada nećete proći ulicom da vam se potpuni stranac ne nasmije i zaželi dobar dan. Ovdje sam tek nekoliko dana, još prolazim procese registracija, kasnije tražim posao i krećem u normalan život. Dok to ne riješim, putujem, upoznajem gradove, autobusne i vlakovne linije, zaboravljam na konvertiranje u kune i zabavljam se sa svojim, kao što sam rekao Gospođama”

Kakav je njegov pogled na život mladih u Lici, Edi kaže:

Hrvatska i moja Lika su prekrasni, imamo sve, more, planine, ravnice što rijetko koja zemlja ima, ALI…standard, zakoni, nameti, primitivizam vladajućih,  bombardiranje toksičnim informacijama (pogotovo u vrijeme ovog mijenjanja svjetskog poretka virusima), loše vođenje države, KORUPCIJA, 40-te, 90-te, čiji si, koja si boja… ne daje mladima neku predodžbu budućnosti i ostanka. Da se nas mlade pita neko pitanje i posluša u nekim stvarima – bilo bi nam lakše, bili bi doma, a ne okolo rasipani kao “rakova djeca”.  Sramota je da imamo sve, a zapravo nemamo ništa, zahvaljujući našoj vlasti.

Na pitanje  gdje se vidi u budućnosti Edi nije mogao dati odgovor.

“Ne mogu odgovoriti jer sve u životu radim neplanirano i od sada je uvijek najbolje ispalo, sve što radim radim sada i ne obazirem se što budućnost nosi; kako bude, bude! Neplanirano donosi nekada mnogo negativnih stvari, ali najbitnije ih je ne zamišljati i prizivati ih sebi. Kada na nešto novo gledaš kao na avanturu i iznenađenje, i poneka ružna stvar se pretvori u najljepšu uspomenu ili događaj.”

Za kraj smo ga upitali što bi rekao mladima…

“Hmm…. živite sada, ne u prošlosti, ne u budućnosti, budite svoji, direktni, istinom uvijek idite naprijed i sanjajte, moji snovi su se počeli ostvarivati.”

I nije mogao propustiti ovu priliku da uputi jedan veliki pozdrav…

“Veliki pozdrav mojim Gačanima, roditeljima i folklorašima!” 

 

 

---

Foto: Privatna zbirka