INTERVIEW – Damir Karakaš: “Prošao sam svijet, ali najljepše mi je kad se vratim u Plašćicu i svoj kraj”

Damir Karakaš dobitnik je 13. književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman, a priznanje mu je donio roman ‘Proslava’.

Knjiga koja je u Hrvatskoj i Lici dobila mnoge komentare, tema je o kojoj smo danas razgovarali s popularnim ličkim književnikom, a uz to dotakli smo se i aktualnih pitanja o Brinju, Lici i Zagrebu, kao i o njegovom životnom putu.

Vaš najnoviji roman “Proslava” dobio je svoju prvu književnu nagradu. Riječ je o nagradi tportala za roman godine u Hrvatskoj. Znamo da ste iščekivali rezultate, kako ste se osjećali kad ste saznali konačnu odluku žirija? I kakva vam je bila konkurencija?

Konkurencija je uvijek žestoka i u njoj je bilo oko sto romana, nakon čega je odabrano njih jedanaest za finale. Žiri je bio vrlo respektabilan, sastavljen od stručnih ljudi – profesora s Filozofskog fakulteta, književnih kritičara, psihologa i pisaca. Naravno, kada uđeš u finale prirodno je da očekuješ i nagradu. “Proslava” je u cijeloj regiji imala rekordan broj kritika, bio sam na većini godišnjih književnih lista na prvim mjestima tako da sam se nadao da bih ovaj put mogao dobiti i nagradu. Bio sam sretan kada sam pobijedio iako ne smatram da su knjige koje osvajaju nagrade najbolje knjige, no to je ipak neko dodatno priznanje. Naravno, i financijska strana nije zanemariva jer u današnje vrijeme dobiti sedam tisuća eura kao nagradu nije mala stvar.

U jednom razgovoru nedavno ste izjavili da će vam taj novac pomoći da se bolje i lakše posvetite novim književnim radovima. Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja i kakav je ovdašnji odnos prema piscima, knjigama i čitanju?

Iako se mi Hrvati pozivamo uvijek na kulturu moram reći i da imamo najmanji proračun za kulturu od svih zemalja u bivšoj regiji, a kultura je na neki način uvijek zadnja rupa na svirali pošto ljudi koji se bave kulturom uglavnom znaju misliti svojom glavom, a političarima je više stalo da ljude pretvaraju u ovce koje o ničem ne razmišljaju. Tako da se jako malo čitaju knjige, a čitanje je ono što nas na neki način čini ljudima. Što se tiče financijske strane, nemamo tržište za knjige tako da je jako teško, pogotovo meni koji se bavim samo pisanjem i ne pristajem na neke komercijalne projekte. Naročito u situaciji s korona virusom gdje mi je otkazana i predstava koju smo počeli raditi u ITD kazalištu. Imao sam osim toga ugovorena i dobro plaćena gostovanja u Leipzigu, Berlinu, Parizu, Montepelieru, Padovi… Tako da mi je dosta toga u ovoj situaciji propalo i ovaj novac će baš dobro sjesti da sve to posložim i da se mogu što bolje posvetiti književnom radu.

“Proslava” je, čak pomalo kontradiktorno, izazvala niz ne pozitivnih nego negativnih reakcija u vašoj rodnoj Lici. Ličane je razljutio opis surovog života u njihovu kraju, a posebno detalj da su obavljali nuždu u lonac u kojem su idućeg dana kuhali. Koliko nam je poznato, u Brinju su vam zbog toga i prijetili. Je li se situacija smirila?

Da prijetili… Jako mi je teško razgovarati sa nekim o knjizi ako je nisu pročitali jer sve su to onda neozbiljna naklapanja. Pokušavam imati razumijevanja za sve te ljude, ali im kažem – pročitajte knjigu da možemo o njoj razgovarati. Taj detalj s loncem je jedan potpuno nebitan, irelevantan detalj koji čak u svom romanu napisanom prije pedeset godina ima i jedan nobelovac iz Austrije pa se nitko nije bunio. Zar znači da ako je jedan čovjek u Lici imao takav lonac da svi to imaju? To su bedastoće. Kada ljudi nemaju što raditi i sjede po kafićima, onda se počnu baviti s onim što ne razumiju.

Što mislite koliko je, brojkom, ljudi u Brinju i Lici pročitalo vašu knjigu zbog koje vas osuđuju?

Javljali su mi se ljudi iz Brinja koji su pročitali knjigu, možda njih šest,sedam, i njima je bilo čudno zašto se ostali bune. Nema u toj knjizi ništa sporno, to je fikcija koja se dogodila prije stotinu godina i mislim da to ima neku svoju genezu još od “Kino Like”, pa i zbog toga što sam uvijek bio svoj i govorio što mislim. Odnosno, kako kažu u našem kraju “nisam bio u ničijem džepu”, tako da ja mogu svašta reći. Isto tako ljudi se kod nas u Lici srame i siromaštva, a opće poznata činjenica je da dvadesetih godina sedamdeset posto ljudi u u Lici nije imalo krevet. Zašto bi se ja sramio toga da sam odrastao u kući gdje su dolje bili krave i volovi, a gore smo mi spavali. Zato meni stajski gnoj ne smrdi jer me podsjeća na djetinjstvo. Volim miris gnoja, goveda i trave i mene toga nije sram. Kao što me nije sram reći da nikada nismo imali četkicu za zube u kući. Odrastao sam čuvajući krave i volove cijelo svoje djetinjstvo, isto tako se nisam sramio svog jezika što se često naši ljudi srame. Bilo mi je jako drago kada sam radio predstavu u Zagrebu jer se desilo nešto nesvakidašnje, a to je da sam imao dvije velike predstave u dva velika kazališta u jednom danu – u Kerempuhu i Gavelli. To je ono o čemu svaki pisac sanja, a ne samo to nego se desilo da u centru grada u dva kazališta glumci glume na našem brinjskom jeziku. Taj jezik je jako kompliciran i težak jer u području od deset kilometara svako selo priča drugačije. Nastupao sam diljem svijeta, no u dvadeset godina u Lici nijedna me knjižnica nije pozvala.

Prošle godine autobusi su se organizirali iz Brinja kako bi vas se podržalo u Zagrebu. Načelnik Fumić čak je rekao da će vam organizirati književne večeri, i da će pozvati Gavelline glumce u Brinje ili Otočac na predstavu. Jeste li to dočekali? I kad će te književne večeri u Brinju?

U nekoliko navrata kada sam živio u Parizu htio sam u Otočac i Brinje dovesti velike festivale, ali naprosto se nemaš s kim dogovoriti. Možda bih i na neki način ispao budala pred ljudima, no htio sam nešto napraviti za naš kraj. Što se tiče ljudi koji su dolazili u kazalište, to je bilo pedesetak ljudi, no devedeset posto nisu htjeli doći. Za književne večeri u Brinju ne znam, bio sam u Otočcu prošle godine kod gđe Tamare Jurković, no to je bilo više u privatnom aranžmanu. Čak i tada sam imao raznih prijetnji, tako da ne znam što je tim ljudima.

Po vašoj knjizi “Kino Lika” redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, a svoju filmsku verziju uskoro će dobiti i “Proslava”. Što očekujete od nje?

“Kino Lika” je film koji je u Gospiću bio najgledaniji u povijesti, samo je “Žikina dinastija” bila gledanija. No nakon četiri dana su ga ukinuli. Nakon toga je igrala u Otočcu i puno je bilo gledalište, ali mislim da se na pola filma okrenula traka pa je film išao naopako tako da ne mogu zamjeriti onima kojima se nije dopao. Kada sam svoju mamu pitao kako joj se svidio film nakon što ga je pogledala na televiziji rekla je “samo dobro da ti je tata zaspao”. Ljudi su očekivali neki turistički film, no ovo je igrani film, fikcija. Olga nije svaka Ličanka niti je Mike svaki Ličan, no stalno smo u nekom nesporazumu s nekim ljudima jer ne shvaćaju da je umjetnost teritorij slobode i da ja mogu pisati što želim, a i da kada pišem o Lici pišem o sebi. Ako se zezam s Likom, zezam se sa sobom.

Smatrate li da su obje te knjige, i “Kino Lika” i “Proslava”, dobra reklama Lici? Ako da, zašto, a i ako ne, zašto?

U kontekstu umjetnosti da, no meni nije bio cilj reklamirati Liku nego napraviti što bolji umjetnički rad. Ne može se napraviti umjetnost na način kako meni kaže moj rođak – “piši o narodnim običajima”.

Ovih dana “Blue Moon” je doživio i francusko izdanje, s tim ste se pohvalili i na Facebooku. Na kojim se sve svjetskim jezicima vaši romani mogu čitati i kakav je prijem kod kritike u inozemstvu?

Preveden sam na desetak jezika, čak sam doživio i prvi prijevod na arapski jezik. Bio sam gost u Kairu i Aleksandriji i dok sam s prevoditeljem šetao po Kairu objašnjavao mi je kako je prevodio knjigu i rekao mi je – “vidiš ove ljude ovdje što sjede na ulici, ja sam njih pretvorio u Ličane“. Preveden sam na francuski, talijanski, njemački, češki… Za knjigu “Sjećanje šume” dobivam odlične kritike uglednih njemačkih novina. Pojavi se nekad i negativna kritika, kao kada je izašla knjiga “Sjajno mjesto za nesreću” u Berlinu, gdje mi je jedan kritičar napisao groznu kritiku da ja dolazim iz fašističke zemlje, da imam oči kao lopov… tako da ima zaista različitih kritika. No, zbog svih tih kritika dobivam mogućnosti da dolazim na sveučilišta i razgovaram sa studentima što je odlično plaćeno.

Živjeli ste i u Francuskoj. Mogu li se usporediti Hrvatska i Francuska? Ako izuzmemo broj stanovnika i veličinu države, pokušajmo usporediti životne navike.

Teško se sa Hrvatskom po ljepoti nešto može usporediti, no nažalost što se tiče organizacije i politike to je čista katastrofa. Možemo to gledati i na mikro razini Like gdje kod nas ništa ne funkcionira. Živimo stalno na kreditima, političari su uništili zemlju i ne vidim tu perspektivu. Mislim da smo propustili veliku šansu. U moje vrijeme Brinje je imalo kino, dvije tvornice, bolnicu… potpuno drugačija priča. Danas postoji nekoliko kafića, kladionice, dosta ljudi je iselilo, iako smatram da je načelnik Fumić dobar gazda koji vrlo pragmatično vodi općinu i čini mi se da su ljudi zadovoljni. No, situacija u tim selima je katastrofalna, uništeni su seljaci, šuma se sve više spušta i bojim se da će za pedeset do sto godina to sve prekriti šuma.

Ličke ličnosti uvijek su nepresušan izvor pitanja. Pa nas zanima vaše kratko mišljenje. Nabrojati ćemo nekoliko imena, a vi nam o svakom ukratko kažite koje su vam asocijacije.

Darko Milinović.

Bio je u partiji prije rata. Smiješno mi je kada dođu u Brinje prije izbora i onda kažu da kako nikada komunistička noga nije stupila na to tlo, a on je bio u partiji i nosio je štafetu. On je baš političar

Karlo Starčević.

Veliki Hrvat, a pitam se zašto nije došao iz Njemačke među nas kada smo se borili na prvoj liniji. Lako je sad biti veliki Hrvat.

Zlatko Fumić.

Pragmatičan i pravi gazda koji pomogne ljudima i razgovara s njima

Nikola Tesla.

Velikan, ali nemojmo zaboraviti nije otac Nikole Tesle bio čoban ili nepismeni seljak. Bio je jedan od najpismenijih ljudi u Lici, pop koji je imao najbolju biblioteku u tom kraju. I majka mu je bila velika izumiteljica tako da je imao od koga učiti.

Ante Starčević.

Vrlo kompleksna ličnost, političar kratko i jasno

Kako gledate na današnju situaciji u Lici? Jeste li zadovoljni napretkom, brojem ljudi? I postoji li šansa da se tamo i vratite?

Autocesta je dosta udaljila Brinje od recimo civilizacije i to je problem. Tamo ima jako malo ljudi, svi su zatrovani politikom kao i u cijeloj državi. Lika je raj na zemlji i pruža mnogo mogućnosti za poljoprivredu i turizam, no treba pametnih ljudi da to oplemene. Vidite što rade od Plitvica, tako se ne može funkcionirati, tako to ne ide. Da je dati nekim sposobnim ljudima to bi bilo drugačije kao i u cijeloj Hrvatskoj. Kod nas je sve u kriminalu, laži i varanju, pa ako kažete nešto i dignete glas proglašavaju vas komunistom, četnikom… gdje su ti komunisti? Pa ja sam dragovoljac Domovinskog rata, a znamo da je sedamdeset tisuća ljudi iz Saveza komunista prešlo u HDZ. O čemu mi pričamo? Ne volim riječ politika i ne znam što će biti na ovim izborima, ali samo pogledajmo katastrofalnu situaciju u Zagrebu gdje je grad pred bankrotom. Nadam se da će se ljudi osvijestiti i početi razmišljati svojom glavom. Jedina nam je šansa to da smo toliko došli do dna pa sada nemamo gdje nego prema gore.

Da li se želite vratiti u Liku?

Pa volio bih se vratiti u Liku, baš sam pričao s ocem, trebalo bih krov srediti i obnoviti kuću, no ja obožavam Liku. Prošao sam svijet, ali najljepše mi je kad se vratim u Plašćicu i svoj kraj. Imam troje djece i dosta obaveza pa to i nije tako jednostavno, ali obožavam šumu i idem često u šumu koja me nadahnjuje. Ja sam cijelo djetinjstvo proveo u šumi, uzimao plodove sa grana i zato sam tako zdrav.

Koliko je činjenica da ste Ličanin obilježila vaš životni put? S čime se u Lici ponosite i rado poistovjećujete?

Uvijek sam bio hrabar, ničeg se nisam bojao i vjerovao sam u sebe. Uvijek kada bih bio u teškim situacijama u Parizu bih se pogledao u ogledalo i rekao – znaš odakle si ti, ti si Ličan, ti moraš biti jak. To mi je uvijek pomagalo, misao na mog djeda, oca, pradjedove.

Čuli smo da ste trenutno u pisanju novog romana. Kako napredujete i koja će biti tema vašeg nove knjige? Kada ju možemo očekivati?

Uvijek radim jer književnost je kao svaki drugi posao – koliko ulažeš toliko će ti vratiti. Treba puno čitati i raditi na sebi jer ništa ne pada s neba. Danas svatko tko ima laptop misli da može pisati, no pisanje je jedan ozbiljan posao koji traži da se čovjek posveti pa ja sada s 53 godine nikada nisam više radio na sebi. Puno čitanja, knjiga, proučavanja, analiziranja i onda dođu rezultati.

Vi ste jedan od ljudi iz našeg kraja na koje čitatelji reagiraju dvojako, kad na portalu pišemo tekstove o Vama oni su ili jako pozitivnih ili jako negativnih reakcija. Nešto poput tekstova o Radi Šerbedžiji. Imponira li vam usporedba sa Šerbedžijom, ili ne? I što mislite, zašto vas ljudi – ili vole ili mrze?

Bavim se poslom koji ljudi uglavnom ne razumiju – što je književnost odnosno umjetnost. Kad sam se počeo time baviti morao sam osvijestiti da ako se budem osvrtao za svakim psom koji bude lajao da nikad neću stići do cilja. U pravoj prozi ne smije biti milosti prema nikom, a ponajmanje prema sebi. Moja ljubav prema mom kraju izlazi i kroz kritiku. Najlakše je govoriti sve je super. Ima tu i ljubomore i iracionalnih stvari, a ljudi danas ne čitaju čak ni tekstove u novinama već samo naslove i onda komentiraju. Sloboda govora traži odgovornost ali i kakvi su to ljudi koje svi vole? Ja sam iskren i uvijek kažem što mislim, takav sam oduvijek. Što se tiče Šerbedžije on je veliki glumac i glumačka legenda.

Pitanja čitatelja:

Mia Naprta: “Ako bi Damir svoj cjeloživotni rad morao predstaviti samo jednom knjigom, koja bi to knjiga bila i zašto?

Meni je posebno draga – možda ne toliko razvikana – “Sjajno mjesto za nesreću”, jer se bavi meni bliskim temama. “Sjajno mjesto za nesreću” je Pariz iz jedne potpuno drugačije perspektive. To nije Pariz s turističkih razglednica već jedna demistifikacija velikih gradova. No, meni su moje knjige kao moja djeca pa ne mogu govoriti koja je omiljena.

Ankica Vuković: “Mene zanima jedno jednostavno pitanje, pošto je otišao iz Like da li je Lika otišla iz njega?”

Kažu neki da nije, ali kako i može. Čak i kada pišem tekstove nosim coklje i pišem u njima, to mi daje snagu. Volim Liku i moja djeca su stalno u Lici i pričama o Lici i ne mogu ja bez Like. To je stalna točka mog razmišljanja. Volim i Ličane, čak i te ljude koji me napadaju. Mogu s njima i popiti, a i potući se ako treba, no pokušao bih im objasniti da ne mogu pričati o stvarima koje ne razumiju, kao što niti ja ne pričam o stvarima koje ne razumijem. Ja sam bio dragovoljac rata, nisam nijedne političke opcije i kažem što mislim. Ne želim biti ni ljevičar ni desničar već govorim u svoje ime, a ne predstavljam grupaciju za koju onda preuzimam odgovornost. Tko će to voljet ili ne, njegova stvar.

Tamara Jurković: “Koja strana recenzija njegove knjige (bilo koje) mu je najdraža, na koju je najponosniji i zašto?”

Ima ih jako puno, naročito u njemačkim novinama tako da ako ju zanima može ih pronaći na internetu i pročitati.

Poruka za čitatelje Lika Cluba

Kako je rekao Camus: “Pobuna znači misliti svojom glavom”. Neka svatko počne misliti svojom glavom. Uvijek sam želio pisati knjige koje govore o ljudskosti, poštenju i pravdi što sam naslijedio od oca i djeda i što mi je uvijek bilo jako bitno. I tako učim i svoju djecu da budu pošteni, hrabri, da poštuju sve ljude, ne mrze nikoga. Biti čovjek.

 

---

Foto: Lika Club