INTERVIEW – Branka Pavlović: Ljudi ima svugdje – i u selu i u gradu, ali je čovjeka rijetko naći – i u selu i u gradu

Danas smo razgovarali s Brankom Pavlović, voditeljicom Facebook stranice Priče iz ličkog kraja te našom dugogodišnjom suradnicom koja aktivno piše “Ličke priče” na portalu Lika Club.

Podrijetlom iz Stajnice kraj Brinja, Branka je jedna od Ličana koji ne žive u Lici, ali već dugi niz godina radi na promociji svog zavičaja i duhom živi za Liku. Gdje je provela djetinjstvo, kada je nastala njena Facebook stranica i s kim na njoj surađuje, zašto piše “Ličke priče” i još mnoštvo odgovora pročitajte u nastavku ovog teksta.

Za početak, recite nam tko je Branka Pavlović.

O sebi je uvijek najteže govoriti… Branka Pavlović je jedna Ličanka, žena i povrh svega majka dvojice prekrasnih dječaka. Inače nisam osoba koja voli sama sebe hvaliti i više volim da me djela hvale, a zbog tih djela znam biti crna ovca. Mislim da svi vi koji nešto radite znate o tome nešto. A ta crna ovca, kako znaju reći, nije drugačija nego –  bijele su sve iste. Tako da je i Branka u toj skupini crnih ovaca.

Ličanka ste podrijetlom i u djetinjstvu ste često boravili u Lici. Koje uspomene su vam ostale u sjećanju iz tog vremena?

Roditelji su mi podrijetlom iz Like, otac je iz Stajnice, a majka iz Razvale. Rođena sam u Velikoj Gorici i odrasla u Zagrebu, ali cijelo svoje djetinjstvo kao da sam živjela u Lici. U kući se cijelo vrijeme pričalo po lički, lički običaji su stalno bili prisutni. Ljeta i praznike sam provodila kod bake tako da…nisam živjela tamo, ali kao da i jesam. A nakon djetinjstva, jedno 7-8 godina sam i živjela u Lici, dolje sam se bila udala.

2014. godine pokrenuli ste “Priče iz Ličkog kraja”, popularnu Facebook stranicu koja povezuju Ličane u online svijetu.  Kako ste došli na tu ideju i kako je sve počelo?

Kad sam došla u Stajnicu 2005. godine, ono čime sam se u Zagrebu bavila, htjela sam prenijeti i u svoj kraj. Okupila sam dječicu, radila sam s njima igrokaze, vodila zbor… Nakon jedne polnoćke prišao mi je Nikola Tominac, glavni urednik na web portalu Zavičajnog kluba Stajnica i upitao me: “Branka, bi li ti htjela nama nešto napisati o igrokazu, kako ti tu djecu okupljaš?” I zapravo je tada sve počelo. To je bio moj prvi članak, pa sam pisala o različitim događanjima i kroz par godina sam dobila i i administratorske ovlasti na portalu.

Nakon 10 godina listala sam sve članke koje sam od 2004. objavljivala na portalu i jedan po jedan stavljala na Facebok. Bio mi je cilj sve ih staviti na jedno mjesto. U početku je na stranici bilo stotinjak ljudi, uglavnom prijatelja s Facebooka. Znala sam ubaciti i poneki natpis, ono što je baka znala govoriti i vidjela sam da je to ljude privuklo. I počela sam sve više i više, uz te svoje redovne članke. Ono što je trebalo biti poput bloga, gdje bih ja objavljivala svoje tekstove, s vremenom se pretvorilo u nešto veće. S vremenom tu mi s prijedlozima pridružila i Ana Biškupić iz Brinja i krenuli smo u priču o “Pričama iz ličkog kraja”.

U međuvremenu ste u nekoliko faza pisali i za Lika Club, a trenutno pišete “Ličke priče”. Po našoj statistici, najčitanija “Lička priča” je razgovor s Vericom Draženović Dasović iz Otočca koja ima preko 6.300 čitatelja. S obzirom na to da je najčitanija, prisjetite se pisanja tog teksta i ispričajte nam zašto vam je Verica bila zanimljiva.

Drago mi je da ste ju spomenuli jer kako su se godine redale, u cijelu priču oko “Priča iz ličkog kraja” se uključila i Verica Draženović Dasović. Upoznale smo se 2012., kad sam još živjela u Lici. Ona je pripremala manifestaciju “Otočki val”, okupljala je pjevače i djecu za audiciju. Gabrijela Holjevac, koju znamo iz “Zvijezda”, je tada bila moja učenica u Brinju. Odlučila sam ju prijaviti i tako je počela moja suradnja s Vericom. Ona vodi Facebook stranicu “Kate Ottozez,” isto domaći govor priča… Žena je koja vodi društvena i kulturna događanja u Otočcu i mislim da puno toga u Otočcu ne bi bilo da nje nema. Zato mi je bila pri vrhu popisa osoba koje moraju doći na repertoar “Ličkih priča” koje sad pišem za vas.

Još jedno pitanje vezano uz “Ličke priče”. Jedna od zapaženijih priča je bila i ona s Melitom Matovinović koju je pročitalo oko 6.000 ljudi pa nam recite nešto o tome.

Melita je također moja bivša učenica, sad već odrasla žena koja svira gitaru i pjeva. Dugo se nismo vidjele i čule i onda je na Viber zajednici Lika Cluba netko spomenuo pjesme podrške oko potresa. Tad sam se sjetila Melite, ali nisam imala njen kontakt.. I onda je netko od članova zajednice napisao: “Melita je ovdje.” i tu smo se nas dvije povezalo. Drago mi je čuti da je priča imala takvu čitanost  jer je ona jedna prekrasna žena.

Gdje pronalazite inspiraciju za objave na svojoj Facebook stranici “Priče iz ličkog kraja”? Tko još, osim vas, sudjeluje u pisanju tog sadržaja?

Već smo spomenuli Anu i Vericu. Zapravo, u tome svemu sudjeluju ljudi, svi oni koji prate stranicu. Vjerojatno ste primijetili da puno toga dijelimo – i od ličkih portala i od običnih ljudi. Zapravo, svi činimo te priče i to je ono što je ljudima interesantno. A ona prvotna inspiracija od koje smo krenuli je moja baka, odrastanje uz nju jer sam relativno rano ostala bez majke. Od tud je ta najveća inspiracija.

Osim što promovirate svoj kraj i običaje, aktivno promovirate i brinjski dijalekt koji je mnogima stran…

Tako je, općenito taj brinjski kraj je ljudima stran i kad smo krenuli sa stranicom ljudi su nas znali pljuvati: “Joj, vi se sprdate s Likom, kakav je to govor..” Nismo im mogli dokazati. Onda smo odustali od objašnjavanja i samo smo rekli: “Dobrodošli u brinjski kraj.” I malo-pomalo, ljudi su to počeli usvajati.

Sad ste me podsjetili, jedna kolegica koja živi u Stajnici, Andrea Movrić, za seminarski rad na svom fakultetu je pisala baš o tome. I ona će biti dio jedne od “Ličkih priča” tako da ćete to imati prilike čitati i vidjeti. Baš jedan specifičan govor…

Već dugi niz godina, kao što ste spomenuli, članica ste Zavičajnog kluba Stajnica – udruge koja okuplja Ličane u Zagrebu. Recite nam nešto više o tome.

To je jedna od najstarijih udruga Ličana u Zagrebu, mislim da je 1991. osnovana. Sestra i ja smo često s ocem odlazile na skupštine kluba i sjećam se da su okupljale veliki broj ljudi, a znao je na skupštinama i KUD Sinac pjevati i svirati. To je bilo prije 20-30 godina, tada su naši roditelji bili naših godina i sad se to sve svelo na te iste ljude koji su sad penzioneri. Nas par mladih koji bi i htjeli nešto, ne možemo sami. Šteta što nema više mladih u tome jer mislim da bi klub mogao puno toga dati, baš na očuvanju običaja..

Jednom godišnje je skupština i jednom godišnje se održavaju Ličke večeri koje su jako dobro posjećene. Zadnjih par godina se okupljamo i oko Božića, na Adventu u Zagrebu. Nadam se da ćemo tu tradiciju i nastaviti. Ovdje moram pohvaliti Anamariju Bogdanić, voditeljicu zavičajnog KUD-a Sinac koja je uvijek spremna za suradnju, od razglednica na “Pričama iz ličkog kraja” pa sve do Adventa.

Čime se vodite u životu i tko vam je najveći uzor ? Imamo informacije da svirate harmoniku pa imate li i glazbenog uzora?

Što se tiče svirke, sviram od malih nogu. Moram priznati da je to bila najveća želja pokojne majke – da sestra i ja sviramo, iako nije doživjela da nas čuje i vidi. To je ono što nas je vodilo cijeli život i uvijek smo u toj svirci bile prisutne.- glazbena škola, folklor, i kasnije smo se nastavile svirkom baviti. Što se tiče narodne glazbe, Narodni dar su mi uzor.

A najveći uzor u životu mi je baka. Od svih pokušavam pobrati nešto, ali baka Jelka je bila ta koja nam je bila stup i moralni oslonac. I o njoj sam “Ličku priču” pisala, čak nedugo prije što je preminula.

Jeste li zadovoljni stanjem u Lici danas kad gledate iz Zagreba, može li Lika bolje?

Možemo sad pričati da je Lika potencijal, ali budimo realni – Lika je oduvijek bila mjesto od kud su ljudi odlazili. Gledam po svojim roditeljima, tad je bilo puno djece i mladih, ali svi su nekao težili gradovima… Kao, grad pruža veće mogućnosti za obrazovanje i većina njih je ostala po gradovima. Oni koji su dolje našli posao, ti su se vratili, a  isto tako je i danas.

Istina je da je manje ljudi, manje djece, škole se zatvaraju, ali ja prva velim – ti kad dolje živiš, kad imaš posao… Mene su neke druge životne stvari odvele natrag u Zagreb, iako iskreno nisam mislila da ću se ikad vratiti. Meni je dolje lijepo bilo živjeti, ali splet nekih životnih okolnosti, razvod… to je mala sredina, ljudi svašta nešto pričaju. Netko se može s tim nositi, netko ne može…ja sam eto bila od onih koji su se vratili natrag u grad. U periodu kad sam otišla su i Priče nastale. Zapravo odeš, ali srcem si tamo i mislim da su te priče realni pokazatelj da sam tamo.

Želite li se jednog dana vratiti u svoj zavičaj i što bi vas moglo motivirati na to?

Da. Može me motivirati puno toga. To što sam Ličanka rodom, a sad me motivira još jedna stvar – što sam 8 godina nakon razvoda ponovno naletjela na Ličana, koji je selo pored moga, tamo iz Lipica. Iako sam pričala “Nikad više Ličani, nikad više uopće nekoga imati tako nešto za ozbiljno”…tako da imam motivaciju samo takvu. Vidjet ćemo.

Imamo i pitanja Ličana s Facebooka, a prvo je postavila Melita. Kako ste živjeli na obje strane, zanima ju što mislite o ljudima sa sela u usporedbi s ljudima u gradu?

Mogu reći samo ovo… ljudi ima svugdje – i u selu i u gradu, ali je čovjeka rijetko naći – i u selu i u gradu. Ima ih svakakvih na selu, ali i u gradu… ali “ono nešto” se nađe. Rijetki su, ali nema tu neke razlike. Ljudi su ljudi – gdje god da bili, gdje god živjeli.

Još jednu čitateljicu zanima od kuda ste točno i gdje sad živite

Kako kažu, odande sam odakle mi je otac, a to su Stajnica i Razvala, podkapelski kraj. Trenutno živim u Dugom Selu. U Dugom Selu ima jako puno Ličana i ovom prilikom ću najaviti da u subotu ide jedna “Lička priča” upravo o jednoj grupi Ličana, ali neću vam previše odavati…

Za kraj, što biste poručili našim čitateljima?

Život je prekratak i odleti samo tako. Nemojte da na kraju bude ono: “Kadi si bil? Nigdi! Ča si napravil? Niš”. Kako god, budite sretni, radite ono što vas ispunjava i mislim da je to najveća i najbolja poruka mogu uputiti vašim čitateljima, gledateljima i našim pratiteljima.

 

---

Foto: Lika Club