ČUVARI LIČKOG ROCK AND ROLLA Mini turneja ličkih rock bendova obilježila ljeto iza nas

Počelo je u Gospiću u rock klubu Amadeus, nastavilo se za sedam dana u Brinju i završilo tradicionalnim Retrock festom u Senju. Mini turneja ličkih rock bendova obilježila je ljeto iza nas, donosimo osvrt predsjednika Udruge Notalika Marijana Prpića Luke.

“Prođe ovogodišnji Castle rock festival (koji ono, dvanaesti? Ha?), a ja ne napisah rečenicu za Lika Club iako me Ante „obavezao“ putem Facebooka. Da budem pošten, jesam – pokušao sam odmah, u onim satima dok sam u brinjskom Društveno kulturnom centru „držao stražu“ na izložbi crteža Damira Karakaša.  Jedva nekako istisnuh pola stranice teksta samo iz jednog razloga – bio sam toliko emotivno ispražnjen nakon tih pola godine pripreme, organizacije i uspjelih koncerata u petak i subotu, toliko pozitivnih vibri, komentara i svega da jednostavno nije bilo lako pronaći koju suvislu. Malo je i odmogla vrućina koja nas je sastavila tih dana, posebice dok smo slagali i rastavljali  željezariju i daske pomoćne bine za takozvani „back stage“.. No to vas ne zanima.

Sad sa odmakom, krajem kolovoza vidim da je ta ispražnjenost bila sa razlogom. Naime, osim ove naše brinjske fešte održana je mini turneja ličkih rock bendova; počelo je u Gospiću u rock klubu Amadeus, nastavilo se za sedam dana u Brinju pa nakon sedam dana tradicionalnim Retrock festom u Senju. Sve svirke izrazito posjećene, fešte samo takve, ljudi su masovno pjevali neke stare, vječne hitove, veselili se… rock se vraća doma. Zvuči pretenciozno u ovim vremenima turbo narodnjaka i neke čudne muzike? E pa nije. Za ilustraciju, pogledajte web stranicu www.licki-muzicari.com koju vodi i održava Ilija Bolta, gospićki glazbenik na privremenom radu u Njemačkoj. Na njoj je kronologija svih rock bendova iz današnje LS županije i vidjet ćete koliko je Lika imala bendova i muzičara, tamo negdje od 70-ih pa do kraja osamdesetih. Pa onda usporedite sa nekim drugim sredinama i velikim gradovima. Točka.

Vratimo se mi našim svirkama… vruće je bilo u Gospiću, kako vani tako i u Amadeusu. Likosi su nastupili u nekoliko svojih varijanti, skupila se ekipa iz inostranstva, brinjski TNT, ogulnski Master, plus još nekoliko gospićkih bendova kao Pop music… prašilo se kao nekada. Amadeus je ostao pun do jutra. Nakon malo odmora (he, kako kome), došao je red na Brinje. Ove godine dvodnevni koncerti, prvu noć razvalili su nas legendarni Soulfingersi. Doslovce pomeli Pistu. Potražite snimke na YT, nema tih riječi za opisati. Drugu noć ostavili smo za domaće rock snage pa su tu opet bili Likosi, TNT, Top gun, Tice nebeske… nažalost, neki su u zadnji tren otkazali, ali međusobne ispomoći je bilo, Ogulinci, Gospićani, Brinjaci, Otočani, Senjani… svi svirali sa svakime. To je ona suština ovog tradicionalno druženja muzičara i prijatelja, odnosno brinjske svirke. Za to sviramo. Jer volimo. Dodali bi – sviramo i za pivu i ćevape jer su ulazi besplatni. Tako će i ostati. Ove godine u Brinju smo opet spojili umjetnost i rock pa se tako u pet dana mogla vidjeti izložba crteža Damira Karakaša, ista ona koja je u travnju otvorena u Zagrebu pa proputovala Hrvatskom i nekim susjednim zemljama. Damir je napravio crteže, karikature pisaca koji su utjecali na njega i njegovo stvaralaštvo. Puno je riječi već napisao o njoj pa neću ponavljati. To jednostavno treba vidjeti. Osoba može imati crtaći talent, ali – napraviti crtež u dva-tri poteza iz kojih svatko može na prvu prepoznati o kojoj se osobi radi – to može samo netko tko to ima u sebi. Jednostavno; ili imaš ili nemaš.

CRF smo i ove godine popratili marketingom, tiskanjem deplijana, majica, bedževa i nekih sitnica kako bi promovirali CRF i rad brinjske Udruge glazbenika Notalika. No, nismo samo organizirali ovaj CRF, u svibnju smo, u suradnji sa PMF-om iz Zagreba organizirali radionice za učenike brinjske OŠ i dječjeg vrtića Tratinčica. O tome je Lika Club već pisao pa ću i to preskočiti (stalno nešto preskačem). Trudimo se, a u tom trudu nam pomaže Općina Brinje i TZ Brinje pa im se i ovim putem zahvaljujemo, zatim hotelu Lika, a posebice se moram zahvaliti vodstvu brinjskog Društveno kulturnog centra koji nam je osigurao prostor za instrumente, probe, izložbe i sve što treba. Što je još bitno, u Brinju se u ova dva vikend dana festivala tražio smještaj više pa sam siguran da će se i to povećati već na slijedećem CRF-u.

I na kraju, malo pauze pa se zadnji vikend rock karavana nastavila u Senju. Ove godine, možda i najbolji Retrock fest do sada. Nije bilo bure (zamislite), a bila je opet i hrpa ljudi koji su guštali u svirci.

Pjevala je cijela Cilnica, sa svim bendovima. I onda su se ugasili reflektori, pokupili instrumenti.
Nekako iskoči sama od sebe jedna stara pjesma Parnog valjka sa albuma „Dođite na show“ zove se ‘Predstavi je kraj’ i kaže u svojim stihovima:

Dan već se budi
Polako kući krećem
Glumac masku svoju skida
Predstavi je kraj
To je vrijeme
Kada klaun tužan može biti
To je vrijeme
Kada nakon svijetla pada tama
Pjevač pjeva tada nama
Mi smo ljudi s druge strane
Mi smo ljudi s druge- s druge strane

Vrući kolovoz, iznad svih očekivanja vrući (sad mislim više nema nikog tko sumnja u klimatske promjene) ostavio nas je malo zatečene… tri tjedna svirki, prije toga probe i probe… i sad najednom ljeto ide dalje, a mi bi još svirali (da, nekada smo svirali cijelo ljeto) . Bilo nam je dobro. Bilo je dobro svima – i nama i publici. I tako se u tom vrućem kolovozu nađosmo troje nas na jednoj kavi u Gospiću, opet u Amadeusu. Prođosmo malo sve ovo što sam vam napisao. Zaključak je bio isti. Svirali bi, ljeto je dugo. Lika je velika i najljepša. Zašto ne bismo ovu priču proširili na ostatak Like pa i malo šire? Zašto se osim Brinja, Senja i Gospića ovakva svirka ne bi održala i u Korenici, Slunju, Ogulin, kroz cijelo ljeto? Pa evo u Brinju traje već dvanaestu, dodajmo tome i onu korona-godinu kada smo jedini otkazali svirku, ali ipak nismo prekinuli. Čak ni nakon suludih uvjeta nekih lokalnih stožera godinu dana kasnije o postavljanju stolica na otvoreni prostor Gradine, ograničavanja na 100 ljudi (a samo nas u organizaciji 50) pa da moramo naplaćivat ulaznice (??) do kompromisa na kraju; sa testiranjem noseva (koji je opet financijski pao na teret suorganizatora). I Gospić i Senj se trude godinama – onih par entuzijasta koji to sve guraju, bez ikakve osobne koristi ili dobiti. Jedina nagrada su oni koji dođu na koncerte, zagrle se i pjevaju, plešu… i kojima to fali jednako kao i nama.

Luda su vremena. Ovakve oaze radosti su male i rijetke. Treba ih paziti kao rijetko cvijeće. Jedan od komentara iz Brinja bio je „hvala vam što nam omogućujete da se ovako skupimo i družimo“. Jer danas je to gotovo nemoguće napraviti, znate to i sami.

Stvarno, zašto to ne bi napravili i drugi? Lako se dogovorimo oko datuma. Mi (lički) muzičari ne tražimo puste novce, pozovite nas da vam pokažemo. Formula iz Brinja, Senja i Gospića funkcionira i kod drugih, samo treba volje, a mi je imamo. Ima još po gradovima tih pravih bendova koji bi svirali, ali ih nitko ne želi jer cajke nose zaradu. Tko više šljivi one koji su odrasli na glazbi bendova poput Valjka, Jagoda, Skloništa, Azre, Filma, Leba i Soli, Generacije 5, Smaka, Dugmeta, Indexa… A da ih ima, vidite na ovim svirkama, a vidjet ćete i veliki broj mladih koji napamet znaju sve pjesme i tekstove nabrijanih.

Eto, ponudismo se javno. Plan je da idemo razgovarati sa Načelnicima i direktorima TZ uokolo. Kako ćemo proći, ne znam. Vidjet ćemo. Javit ćemo vam na vrijeme. Do tada… ha… gledat ćemo fotografije i filmiće sa ovih svirki, prepustit se Svemiru, istom onom kao kad staviš ploču omiljenog benda na gramofon, ugasiš svjetla, legneš na krevet i otploviš u neka prostranstva.”

 

---

Foto: Castle Rock Festival