Moderna tradicija

Biljačina ili komušanje kukuruza

Viktorija Rogić

U prošloj kolumni spomenula sam početak jeseni te poslove koje ona donosi. Osim šljive  još je berba jednog ploda jako bitna u jesensko doba, a to je berba kukuruza.

Danas je relativno lako brati kukuruz jer većinu poslova obavlja stroj, odnosno kombajn, dok je prije berba kukuruza kao i svi ostali poljoprivredni poslovi bila puno teža i oduzimala je više vremena. Prije se berba kukuruza vršila ručno. Zato su prijatelji i susjedi pomagali jedni drugima jer je trganje klipova sa stabljika bilo sporo i trajalo bi po cijeli dan zato se dogovaralo kada je i kod koga berba. Za branje kukuruza koristile su se „bisage“ (tkana platnena torba ušivena na jednom i drugom kraju koja se stavlja preko ramena), svatko bi ih stavio preko ramena i punio klipovima kukuruza hodajući kroz redove. Nakon što bi se bisage napunile kukuruz se stavljao u kola i odvozio do dvorišta. Time bi bio završen samo prvi dio poslova nakon čega je slijedio najzanimljiviji dio, a to je kako je mi u Lici zovemo „biljačina“. E kako smo mi Ličani svaki posao koristili i kao zabavu tako je i nakon cjelodnevnog rada u polju biljačina bila odmor i zabava uz korisni posao.

Što je zapravo biljačina?

Sam naziv nam kaže da se nešto „bili“ odnosno guli, pa zaključujemo da se klipovi kukuruza čiste od košuljica ili „bile od komušine“. Biljačina nije samo odvajanje klipova kukuruza od komušine ona je i jedna vrsta prela i zabave. Time se završavao i važan posao jer kukuruz je bio važna hrana za sve, veselilo se ako je zrno bilo dobro i zrelo jer će samim tim i palenta biti finija, a i životinje će imati za hranu pa se zato biljačina pretvarala u veselje te je znala potrajati i do dugo u noć.

U biljačini su sudjelovali svi i mladi i stari. Neki su odvajali klipove od komušine, neki su stavljali očišćene klipove kukuruza i nosili u spremišta, neki su pleli rešte od boljih klipova koji su se onda vješali na klinove i sušili. Domaćica bi za tu priliku ispekla masnicu ili uštipke, domaćin bi častio rakijom, a djeca su se valjala i igrala u komušini koja se također prebirala i spremala za punjenje slamnica na kojima se spavalo. Bila je to prilika i za poneko zagledanje i dodirivanje kod mlađih, a ponekad bi se i zavaljalo u komušini za šalu.

Stariji su pak uživali u društvu mladih, prepričavali im kako su izgledale njihove prve biljačine te kako su i oni tako pomagali svojim roditeljima. Biljačina je bila veliki događaj jer osim što bi se završio veliki posao,događaji s biljačine prepričavali bi se danima. Pjevalo se i šalilo, a najvažnije je bilo da se posao završio.

Nekada se kukuruz puno više i sadio i koristio. Od kukuruznog brašna radila se palenta koja je uz krumpir i kupus bila glavna namirnica. Danas kukuruz najčešće kupujemo za kokice ili eventualno za kuhanje ljeti, a oni koji ga danas još i sade, sade ga u malim količinama najčešće za hranu životinjama. Berbu kukuruza obavljaju strojevi, a običaj biljačine polagano odlazi u zaborav.


Foto: pixabay

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u