Ljubav koja ne može proć

U možda najtežem sportu u kojem je primarno održati se na životu (čitaj: plivati), a tek potom pobijediti protivnika, opet smo svjetski prvaci. Vaterpolo nikad neće postići popularnost globalnih razmjera poput nogometa ili košarke, ali ima u njemu nešto čarobno i neodoljivo. Iako nikada ne znaš po kojim kriterijima se sudi prekršaj, nego samo čekaš u kojem će smjeru vaterpolisti zaplivati, iako nije vidljivo što se događa ispod površine, igra je to u kojoj svi plivaju za ili s loptom, a na kraju pobjeđuju- Hrvati. Dobro, i Srbi i Mađari, ali sad je na nama
red.

Zanimljivi su i osebujni ti naši vaterpolisti. Pošto nisu nogometaši, pa ne zarađuju za dva ili više života, moraju misliti i na budućnost nakon vaterpola. Play station možda ponekad i zaigraju, ali im je knjiga vjerniji prijatelj. Mahom su obrazovani, a eto, neki poput Miha Boškovića, i gimnazijski profesori. Zastaloj kurikularnoj reformi unatoč.

U ovom ludom svijetu u kojem se puno toga mjeri debljinom bankovnog računa, postoje tako i sportaši koji uživaju u sportu iako moraju i nakon profesionalne karijere nešto- raditi. A da to nije npr. biti ambasador sporta ili hodajući brand Davor Šuker.

Vaterpolisti su naš ponos, a već na dodjeli medalja kraj postolja su bili i neki kojima tamo nije mjesto. Oni isti koje bi medalje za hrabrost trebali dodijeliti našim vatrogascima na primjer. Ali valjda je takvima svaka voda jednaka. Oni isti zbog kojih sve više naše mladeži odlazi da se ne vrati. Tko zna, možda za dvadesetak godina europski ili svjetski prvak, ni kriva ni dužna, bude- Irska.

Do tad, čestitke našim vaterpolistima, uz poseban pozdrav ekipi iz Gruda, koji su, divnoga li čuda, bodrili reprezentaciju druge države. Valjda zato što u Grudama nema dovoljno velikog bazena da u njega stanu reprezentacije sva tri konstitutivna naroda u BiH.

Ali jedna je ljubav koja ne može proć’.

 

---

Foto: Hrvatski vaterpolski savez facebook