From Herzegovina with Love

Što i gdje jedu moderne Hercegovke?

Marija Ćeškić

Nedjelja je večer, oko 21 sat. Kasnim iako smo dogovorile sastanak u 20.30 h. Ali kiša je počela padati, a i ja sam dobila iznenadnog suputnika kojem je trebalo pomoći odnijeti stvari u stan jer sam fino zamoljena. Parkiram auto iza zgrade u kojoj je Calamus i vidim živost u prizemlju te pokušavam ući na sjevero-zapadni ulaz. Zaključano je. Obilazim okolo na jugo-istok i vidim ručku od vrata glavnog ulaza. Lagano se podapnem jer sam predvidjela jednu stepenicu od silne želje da napokon uđem. Od silne želje da malo manje kasnim. Od silne želje da brzo hodom, ali ne daju mi čizme sa 8 cm potpetice. Od silne želje da se osjetim Španjolkom, jer je Španjolska došla u Hercegovinu. Od silne želje da Super Women tim opet bude ujedinjen. Od silne želje da opet budem s njima. Mojim Spesicama. Ovo je priča o obilasku novih hit-gastro točaka u Hercegovini (i šire) Ovo je priča o SPES-u. I divnim ženama koje mi je donio.

Davne 2012. sam bila studentica na Pravnom fakultetu u Mostaru. Budući da sam već dvije godine volontirala u Caritasovom centru za djecu sa poteškoćama u razvoju u Mostaru, u proljeće te godine sam u istom centru dobila informaciju da se na jesen te godine otvara novi Caritasov centar, ovaj put se radi o nečemu jedinstvenom i neobičnom na našim prostorima, radi se naime o centru za djecu, mlade i obitelj. Naravno, prijavim se da i tamo volontiram. Ni ne sluteći koliko će mi toga donijeti.

Prvo su krenuli sastanci nas volontera sa supervizoricom Mirjanom. Trebali smo biti pripremljeni za rad sa djecom i mladima, a zapravo smo radili na sebi i vezali se jedni za druge. Želja da pomognemo drugima je pomogla nama samima, od nas pravila najbolje verzije. Vrijeme neminovno prolazi. Volonteri imaju i svoje vlastite putevi koji ih vode. Neki su odselili, neki osnovali obitelj, neki se vratili u rodni grad, neki pronašli posao u drugom gradu. SPES je dobio mnoštvo novih volontera. Od nas veterana smo ostale nas četiri, a peta je naknadno uletjela. U SPES i i u srce.

Kada smo prije godinu dana bile na edukaciji u Sarajevu za tada novi projekt na kojemu sada radimo, a radi se o osnaživanju žena, počele smo skupa tražiti mjesta gdje ćemo jesti. I to je postalo tradicija. Ako se otvori neko novo mjesto u Hercegovini, idemo skupa. Družiti se i uživati. Početno gastro iskustvo je bio Woki u Sarajevu. Mesni ražnjići, hrpa krompirića, povrća i domaćih peciva. Ako se nađete u Wokiju u Sarajevu, naručite ražnjiće koji imaju bademe u umaku, osim ako niste alergični na njih. Najviše se zbog badema oduševila Tea. Tea nam je trenutno šefica, budući da vodi brigu o SPESU te nam je koordinatorica na projektu. Tea je netko tko jede jako zdravo pa je uvijek povezujemo sa avokadom, kokosovim uljem, organskim kikiriki maslacem i raznoraznim smoothijima. Tea je vrhunski organizator i odličan uređivač interijera. Ali trebate joj tek vidjeti stan da bi razumjeli o čemu govorim. Tea je general koji trenutno radi sa svim volonterima (moram li napominjati bez greške) i drži sve konce na okupu kad je SPES u pitanju. Ako trebate savjet iz bilo koje kategorije iznad, obratite se Tei jer nećete požaliti na onom što će vas savjetovati.

Pred zadnji Božić smo imale radionicu za žene u mojem (!) Širokom Brijegu i logično, bilo je pitanje gdje moderne Hercegovke odvesti, da budu oduševljene hranom i interijerom. Anita je viknula: “Ajmo u Basilico!”. Bile smo gladne i htjele smo se pošteno najesti. Sve smo naručile pizze, koje su tamo stvarno odlične. Nela i ja smo naručile ljute verzije, dok su Tea i Anita naručile mozzarella verziju. Pizze su bile pečene u pravoj krušnoj peći i to se osjeti. Naravno, interijer ih je također oduševio i izjavile su kako se osjećaju kao da su negdje u Americi. Spomenih Anitu. Osim što mi je SPES donio prijateljstvo s njom, donio mi je i puno više. Naime, postajemo obitelj jer je moj rođeni rođak ženi na ljeto (rođeni rođak u Hercegovini znači prvi rođak, odnosno bratiće i sestrične). A trebalo je samo odlučiti doći volontirati. Jedna otvorena vrata donesu stotine drugih otvorenih. Anita je netko tko je na prvu jako sarkastičan, ali ispod se krije veliko srce i mica maca (sad koluta očima, znam). I da, jedva čekam njihove svatove.

Kakve bi mi bile moderne Hercegovke da nismo otišle jesti u Bezdan 21 u Grude? Bezdan 21  je novo moderno mjesto u Hercegovini, sa modernim pristupom kuhinji i usluzi. Otišle smo upravo na mačkare ove godine. Nismo se htjele maskirati, ali Nela (inače Danijela) je predložila da bi mogle imati Minnie Mouse rajfove, čisto da smo malo drukčije kad su već mačkare. Da tko drugi bi to mogao predložiti. Nela je jako kreativna osoba, koja ne može disati od sreće kad imamo kreativne radionice za žene. Ona je umjetnička duša koja na radionicama rasporedi svaki detalj na točno predviđeno mjesto, dok to meni apsolutno nikad ne bi palo na pamet (one znaju o čemu pričam). U Bezdanu smo jele različite tjestenine: Nela Sicilianu, Tea i Anita sa povrćem, Matea sa komadićima bifteka, a ja raviole sa sirom iz mijeha. Od deserata preporučujem(o) čokoladni suffle.

Spomenuh kako je je jedna naknadno uletjela, u SPES i u srce. Da, riječ je o Matei. Nedavno sam slučajno pretraživala poruke, kad sam naletjela kako je mene naša zajednička prijateljica kontaktirala može li Matea doći u SPES da nam predstavi neki projekt Imagination Creation-nešto, kao bilo bi dobro za djecu. Ja sam dala kontakt i Matea je došla. I postala naša Imagination Creation. A ja sam posredovala. Matea je kralj kakvog trebaš imati u društvu, netko toliko realan, a opet toliko divan. A takvog je našla i frajera. Isti se nađu. Budući da se nedavno otvorio Gonzales u Mostaru, naravno, nas 5 smo išli ispitati situaciju. Nela i ja smo naručili pizze, dok su nas ostale napadale da bi trebale naručiti nešto drugo, jer pizza postoji na svakom koraku. Ali nismo se dale (spicy food sisters). Anita je naručila klub sendviće, Matea ljuta krilca, a Tea lignje u tempuri (na japanski način). Sve je bilo dobro, ali Teine lignje definitivna preporuka. Nakon jela smo pričale ni manje ni više nego o vjenčanicama, budući da imamo dvije buduće mladenke, potrebno je doći i na tu temu. Svaka je pokazivala kroj vjenčanice koji bi ona voljela imati. I sve bi htjele različite, a svaka je se složila da je upravo svaka izabrala onaj kroj koji nas odlikuje kao ličnosti.

Na kraju večeri sam ih razvezla po Mostaru, a ja krenula put mog Širokog. Sretna i zahvalna. Jer ih je Bog stavio na moj put i u moj život. Njih i SPES (lat. nada). Jedna dobra odluka je urodila tisućama uspomena, osjećaja, različitih jela i mnoštvom nade.

Usudite se! Puno lijepih stvari vas zasigurno čeka!

Iz Hercegovine, s nadom i ljubavlju!

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u