Pričam ti priču i šutim istovremeno

Srijeda je ujutro. Ustao sam u 8:30, a to je vrijeme kada nerijetko započinjem svoj dan. Pregledavam portal i odabirem objavu kojom ću pozdraviti čitatelje portala. Uspješno. Odlazim spraviti jutarnju kavu i počinjem svoju kolumnu. Danas ću vam ispričati priču o sebi. Priču o neshvaćenom dječaku u moru (ne)shvaćenih.

Sjećam se prvog razreda, prvog dana škole. Školska kuhinja zaorila je dječjim smijehom, a roditelji su pomno osluškivali ravnateljev pozdrav, a zatim uputili smo se u učionicu. Učiteljica nas je sve pozdravila i nije mi se svidjela. Kratko smo se zadržali i ubrzo smo napustili učionicu.

”Je l’ ti bilo lijepo?”, obrati mi se majka.
”Je”, kratko sam odgovorio i slagao sam.

Nije mi bilo lijepo i nisu mi se svidjela sva ta djeca, pa sam odlučio malo se pretvarati. Relativno uspješno. Krajem prvog polugodišta knjižica je zablistala opaskom ‘Omiljen u razrednom kolektivu.’ Ali umori te pretvaranje, umori i dijete onda kada je svjesno da je za njega prirodna tišina, igračke u kutu svoje sobe, nečujnost i suštinska isključenost. Često sam to radio. Često sam se igrao u kutu svoje sobe, nerijetko uplašivši mamu za svoju postojanost. Često je i po nekoliko puta povikala moje ime prije no što bih se javio, a u vremenu do javljanja bio sam u svom svijetu. Svijetu mašte. Obožavao sam ga. Ljudi nisu mogli prihvatiti da nisam mutav, kako su to mojoj mami dobacivali, već drugačiji, a često su me zabunom nazivali sramežljivim. Nije to sramežljivost, već prirodnost. Vrijeme je prolazilo i činilo se kao da me djeca iz razreda zaista vole, ali nisam bio siguran, ako su voljeli mene onda bi se došli igrati sa mnom u tišini s mojim igračkama. Slagao sam svoje životinje. Mislio sam da ću biti veterinar i u to vrijeme nisam volio školu. Nisam volio odlaske. Zadaće. Nisam volio ni tjelesni. Bio sam nezainteresirani osnovnoškolac i majka je vodila bitke sa mnom kako bih usvojio elementarno gradivo. Uz puno truda uspijevali smo, malo više ona nego ja, no dobro, o tom potom.

Vrijeme je prolazilo, 4. razred, bilo je vrijeme za odlazak u 5. razred, a u mojoj osnovnoj školi praksa je razmještanje i formiranje novih razreda. U 3. razredu dobio sam novu učiteljicu i ona je dobila nova saznanja o meni, a u mojoj knjižici više nije stajala opaska mene kao omiljenog, već tihog i povučenog dječaka. Zašto? Kroz izvjesno vrijeme umorilo me pretvarati se i bio sam najčešće svoj, prirodan, tih i povučen. Praksa je bila djecu koja se su družila stavljati u isti razred i mislim da sam tada učiteljici stvorio probleme u selekciji. Snašla se stavivši me u razred s dva dječaka koji su, tada, isto bili izdanci, no oni su se u školi činili daleko sretniji. U 5. razredu uslijedili su konkretni problemi i djeca koje me nisu dohvaćala. Postao sam dijelom razreda šutljivih družeći se s nekoliko djevojčica. Nisam puno pričao, no moja tišina nerijetko je izazivala dječja govorkanja. Uvijek bih nastupio iza njih, no nisu me doticala. Do danas se ništa nije promijenilo, osim rasta mog interesa za školovanje, a činjenica je da kada progovorim izazovem tišinu onih koji ne znaju kako bi me demantirali ili smijeh i galamu onih kojima je moja istina preteška. Završila je osnovna škola, a moje putovanje se nastavilo u srednjoj. Istim tonom i na isti način. I dalje sam se borio s masom, a isto je i danas na fakultetu, a jedno mi je jedan fakultetski profesor rekao: ”Kolega vi ste izdanak koji boli.” Nisam ga odmah razumio, no danas sve više dohvaćam njegovu rečenicu. Rastao sam s tim identitetom, a i danas sam takav, šutljiv, boravim u malom krugu ljudi i još uvijek imam moć izazvati tišinu. Istu onu kakvu sam izazivao nekada samo na malo drugačiji način.

Danas vidim djecu koja su krenula putem kojim sam ja išao. Guraju ih u neke kalupe, iniciraju druženja i žele ih učiniti djecom budi kao drugi, ali nema u tome vrijednosti. Toj djeci ne fali sjaja jer njima u njihovoj tišini ništa ne nedostaje, a njihovo vrijeme i ljudi koji će ih voljeti će tek doći (ako već nisu).

 

---

Foto: unsplash.com