Integralne muesli

Odjeća te neće učiniti čovjekom

Laura Troha

Sjećam se kao da je bilo jučer. Probudila sam se sretna i uzbuđena, ipak je tog dana bio moj rođendan. Bila sam treći razred osnovne i rođendani su mi tada bili jako važni. Tog me jutra čekao predivan poklon na dasci za peglanje. Duga roza suknja s prorezom, suknja koju je svojim vrijednim rukama šivala moja baba. Jednu je sašila za mene, a jednu za moju sestru. Šivanje je trajalo danima. Igrala se materijalom i metrom, odlazila je kasno na spavanje jer je htjela da suknje na vrijeme budu gotove.

Obukla sam suknju i pogledala se u ogledalo. Bila je toliko lijepa, a nitko na svijetu osim sestre i mene nije imao takvu. Mama mi je isplela kosu, imala sam mnoštvo sitnih pletenica kao malena Afrikanka. Uzela sam torbu i slatkiše u vrećici te se požurila u školu. Sjećam se uzbuđenja i
zadovoljstva, toplih emocija u meni. Sjećam se svojih prijateljica iz škole koje su samnom proslavile moj rođendan.

Mi smo novu odjeću uglavnom kupovale pred jesen, taman za školu. Mama i tata bi nas odveli u Rijeku pa smo tamo birale odjevne komade za narednih godinu dana. Naravno, moje sestre su naslijedile odjeću koju bih ja bila prerasla, a ja sam nosila odjeću koju su davno prerasle moje teta i mama.

Nikad se nisam opterećivala time. U ormaru je bilo što je bilo. Imala sam jednu policu, ostale su pripadale sestrama. Nas četiri sestre u jednom ormaru, zamislite. I znate, nikad nam u tom ormaru ničeg nije nedostajalo. Bile smo vrlo sretna djeca. Nismo pažnju usmjeravale na vlastitu odjeću
niti na tuđu. Imale smo prave prijatelje i to nam je bilo dovoljno.

Zbog sjećanja na vlastito djetinjstvo teško mi je zamisliti da neko dijete ipak vidi odjeću na drugoj djeci. Još mi je teže zamisliti da prepoznaje marke (prepoznavala sam i ja znakove, ali mi to nije značilo ništa i nikad nisam po tome birala društvo) i pogađa iz koje je trgovine neki odjevni predmet. Je li moguće da smo djeci uprljali pogled na život i ljude? Jesmo li dopustili marketinškim trikovima da manipuliraju nama? Kad i kako smo postali toliko jadni, plitki i površni?

Nemaju svi za marke. Neki roditelji jedva uspiju odvojiti za jaknu ili nepropusne cipele. Neki ne mogu kupiti nepropusne cipele pa djeci nakon čarapa stavljaju i vrećice na noge. Ta djeca će sakriti tugu ili razočaranje od svojih roditelja jer znaju da se roditelji trude. Ta djeca doći će u školu, a neko dijete čiji roditelji doma ogovaraju sve one koji nemaju mogućnosti poput njih, rugati će se i povrijediti one koji nemaju.

To je psihičko zlostavljanje. To dijete govori *”Ja sam bolji od tebe!”* drugom djetetu. Jesu li za to kriva djeca? Odakle djeci ideje da se bave vanjštinom? Možda im roditelji ne ogovaraju, možda su zaista dobri ljudi. Što je onda uzrok? Mobiteli i internet? Dostupne informacije na svakom koraku i reklame? Instagram i televizija? Plakati na ulici?

Sve pomalo, rekla bih. Sve djeluje na ljude, kako na nas velike tako i na njih male. Mnogi kupuju svojoj djeci mnoštvo igračaka, nekoliko pari cipela i nekoliko jakni godišnje. Prije par dana sam na svoje uši čula jednu mamu kako pokazuje okvire za naočale svojoj kćerci, govoreći joj* “Naravno da su odlične, pa to ti je Armani!”.* Ljeti viđam djecu na plaži, vrlo često imaju više od pet kupaćih kostima. U parku ih viđam u modernim jaknicama, markiranim trenerkama i skupim tenisicama. U tome skaču po pijesku i trče po travi. Mi smo u park išle u hlačama koje su imale zakrpe na koljenima. Tko je tad mario za to?

Nije moja mama bila loša mama jer mi je dala hlače koje je krpala već nekoliko puta. Moja je mama meni dala u životu toliko vrijednosti koje su bile moj vodič kroz život da joj nikad neću moći dovoljno zahvaliti. Moja mama je napravila najbolju stvar u životu kad mi je dala svoju suknju iz
djetinjstva koju je njoj šivala njena baba. Naučila me je da je u životu jedino vrijedno ono što se kupiti ne može. Na sebi sam imala nešto rađeno s ljubavlju, nešto rađeno s puno truda.

Danas znam koliko je vrijedila moja roza suknja iz trećeg razreda. Mislite li da bih ispala bolji čovjek da sam nosila Armani, Adidas, Pradu ili Pumu? Nosila ja rublje iz Lidla, Konzuma ili Victoria’s Secret rublje, ja ću i dalje biti ja, ovakva.

Nije problem voljeti (ne)markirano. Kupite i nosite ono što si možete priuštiti. Igrajte se s modom, ali nemojte druge ljude (ne)voljeti zbog onog što na sebi imaju. Volite ono u njima. Gledajte ih u oči, ne u ime s etikete. Nemojte voljeti njihove stvari, volite njih. Volite sebe u ogledalu zbog onog što vi jeste. Ne dajte da odjeća čini čovjeka u vama. Budite iznad tog.


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u