Ples s vragom

Crna ovca

Igor Orešković

Djed je uvijek bio crna ovca obitelji. Iako je na površini sve očigledno, pa se rijetko tko i usudi pitati zašto, nikada mi taj stav da je baš uvijek kriv za baš sve nije imao smisla. Kolika je vjerojatnost da je netko kriv za sve? Pa poprilično slična onoj da je netko uvijek u pravu.

Objektivno se može reći da je u mnogo stvari suboptimalan, mogao bi više i bolje ali radije ne.

Recimo kako je djelomično mentalitet Tonija, Huljićevog rođaka iz Jelse na Hvaru kojeg znamo po pjesmi Guštan. Toni je lijen, voli se svađati, najradije bi da mu turisti pošalju pare a da ni ne dolaze u apartmane. Obožava jest, pit i pušit cigarete.

Znači Toni i još trunčicu “lošiji”, što bi značilo niži stasom, mršaviji, još nešto užih svjetonazora, mrvicu okrutniji, snažnog seksualnog nagona a ljubomoran. Što je najzanimljivije sklon je agresiji prema neživim objektima i životinjama kad se ne pokoravaju njegovoj volji, a rijetko se pokoravaju njegovoj volji jer je smotan. Za čovjeka koji s jedne strane vrlo malo govori, spektar psovki koje je sposoban izustiti je spektakularan, neke su i novokovanice jer treba imenovati sve te iritantne prepreke, ne možeš uvijek isto.

U svom prvom i jedinom pokušaju vožnje traktora djed je uspio okrenuti traktor na bok, skroz, znači prevrnuo je traktor na desnu stranu pod kutom od devedeset stupnjeva. Iako mi okolnosti nisu u potpunosti poznate, znam da je pokušavao izići iz dvorišta, snažno namotao desno, popeo se na zidić koji je držao ogradu i opa. Nikad više nije pokušao voziti traktor.

Jednom prilikom na njivi toliko je jako istukao svoje volove, da su životinje umrle od unutarnjeg krvarenja, po bakinoj teoriji vjerojatno im je izbio bubrege. Zašto? Pa u procesu oranja volovi su naišli na kamen potrpan zemljom, koji se nije vidio ali je bio velik i plug je misteriozno zapeo, nikako dalje, djed je smatrao kako je najbolje rješenje tući volove, dok se problem ne riješi. Problem se nije riješio. Srećom za obitelj, mesari su u to vrijeme bez previše preispitivanja primali meso pod čudnim okolnostima. Od prodanog mesa mogli su se kupiti novi volovi pa je njiva ipak na kraju izorana.

Projekt “Izgradnja štale” bio je san za obitelj. Pošto su pradjed i prabaka umrli relativno mladi i to oboje u staroj kući s gankom, baka je imala napadaje panike i noćne more kad god bi ušla u kuću. Trebalo je izgraditi novu kuću ali nove kuće nisu u nacrtima predviđale kat gdje bi se držale životinje. Kud sa životinjama? Štala se morala izgraditi prije kuće.

Lika nije toliko oskudna kamenom, vapnenca ima na svakom koraku. Baka je srećom posjedovala njivu u kojoj je bilo dosta sitnog kamena. Takve njive nazivale su se meltače a kamen koji bi se iz njih kopao zvao se melta. Melta se koristila što za temelje što za vezivanje krupnog kamena a u ne tako davnoj prošlosti i kao element izgradnje podova i zidova u kombinaciji sa letvama.

Na nepopustivu bakinu inicijativu koju je djed vješto okarakterizirao kao kvocanje, dovukla se melta i kupio se kamen za nosive zidove štale. Temelj se radio kao projekt cijelog šireg susjedstva, u nekoliko dana iskopana je velika jama, pojeo se i popio dobar dio zaliha za cijelu buduću godinu ali nema veze.

E sad, tko će zidat, velika je odgovornost, djed nikad nije zidao a majstori su skupi. Pozvati će djed svog najboljeg prijatelja Marka pričopričalicu i vjerojatno će metodom rakijom do prosvjetljenja nešto uzidat. Veseli dvojac bio je vrlo ushićen, zidalo se punom parom. Baka je bila sretna što se išta dešava pa im je samo donosila jelo i piće i sve je manje kvocala, sve dok nisu uzidali jednu razinu jednog zida i napravili “Pravi kut”. Drugi zid nekako je bježao i to ne malo nego na očigled. “Pa Luka ča je to? Sve će nan se srušit jadna ti san.”Jebi ga, ide malo ukrivo, ča bi mu ja.” “Malo” ukrivo bilo je kad su majstori došli mjeriti odstupanje od pola metra na drugoj strani štale. Pošto dizajn paralelograma nije bio prihvatljiv, sve se srušilo, platili su se majstori a djed nikad više nije zidao.

Otkako je prešao preko Dragovića, pustopoljine koja razdvaja Čoviće i Prozor i priženio se, djedov život postao je puno bolji. Napokon ga je netko volio, baka ga je u početku jako voljela sve dok ju jednog dana nije opleo kandžijom toliko jako da joj je poprilično jako raskrvario bedru. Htjela ga je ostaviti tad ali mama nije dala. “Kud ćeš jadna, mi ćemo brzo umrit? Kako ćeš sama? Samo mu budi dobra i popraviće se, vidićeš. Ni on tako loš samo su ga puno tukli kod kuće i niki ga ni volil.” Baka je imala 17 godina, vidjela je logiku u majčinim riječima i ostala s njim do dan danas. Djed se nije puno popravio.

Kad god bi pokušao iskreno pokazati neki element vlastite ličnosti priroda bi ga ošamarila. Pa je i on šamarao prirodu. Bio je jako lijepo dijete i mladić, najljepši u oba sela baka zna reći i veliki šarmer. Jako je dobro plesao, dok jednog dana nije slomio nogu ali ostao mu je osjećaj za ritam i jako lijep glas što je sasvim dovoljno za lički dvokorak i druženja na lokalnim slavljima. Naime, nakon prijeloma potkoljenične kosti doktori su mu umetnuli nekoliko centimetara željezne šipke u nogu i osim što malo šepa nema nekih većih poteškoća u kretanju.

To nije jedini problem s djedovim tijelom, nekad su sigurnosne mjere u vojsci bile možemo reći upitne. Djed se nakon dvije i pol godine služenja obaveznog vojnog roka vratio oslabljenog vida i sluha na desnoj strani lica. On je tvrdio da je to od topovske paljbe i eksplozija mina u vježbama. Ni sam ne zna što mu je dokrajčilo bubnjić i oštetilo očni živac ali krivi jednu minu koja je pukla vrlo blizu njega. Pošto je bio slab u izražavanju i tvrd po pitanju podnošenja boli vjerojatno je pustio tijelo da samo zacijeli bez da je tražio medicinsku pomoć.

Znači već sa dvadeset i tri godine ljudi oko njega postali su malo mutni za vidjeti i morali su se derati da bi ih čuo. To mu je zapečatilo kvalitetu komunikacije koja je i sama po sebi bila dosta slaba.

Ali zašto je bio toliko smotan? Čavli koje bi on zabijao uvijek su se krivili. Letve koje bi pokušao složiti paralelno uvijek su se bunile i bježale svaka na svoju stranu. Odjeća koju je nosio redovito je bila zaflekana i nerijetko obučena naopako. Zanimljivo, nije bio slab, mogao je sam nositi nosivu gredu i napraviti naizgled bezbroj sklekova i zgibova bez da se oznoji. Možda je eksplozija malo oštetila i dio mozga odgovoran za koordinaciju pokreta ili se koordinacija nikad nije ni razvila kako spada.

Djedova majka na samrti izričito je tražila da ju baš on dođe vidjeti ali tvrdoglavo je odbijao. “Ona je za mene odavno mrtva.”, znao je reći. Nije ju volio, zamjerao joj je nešto ali nitko nije znao što. Tek nakon dugotrajnog bakinog kvocanja otišao ju je vidjeti ali samo zbog bake, da se riješi zanovijetanja. Prabaka je umrla čim je sjeo do nje i stavio svoju ruku na njenu.

Možda su prabaka i pradjed s djedove strane bili slabo emocionalno inteligentni, možda su mislili kako se s djetetom ne treba previše igrati i podržavati njegove vragolaste pokušaje igre. Tući mušku djecu bilo je poprilično normalno u to vrijeme kad bi bili zločesti. Problem je ako nitko u kućanstvu nema ništa protiv i dijete nema zaštitnika. Pogotovo ako ti je stariji brat ostao roditeljima omiljen jer je manje vragolast i spretniji i vrjedniji.

Rana mladost bila je djedovo zlatno doba, tamo je bio najjači, fizički privlačan, i vrlo strastven. Ali upustio se u brak bez da je odrastao mentalno. Bio je patološki ljubomoran kad god bi baka progovorila s drugim muškarcem. On je s druge strane bio čest gost na razgovorima sa svim susjedama koje su ga htjele slušati, pogotovo neudatima.

Dok god je mogao brinuo se za životinje i drva u okvirima svojih mogućnosti. Sad sjedi u kući, relativno je zdrav, loži peć, gleda TV i djeluje kao i svaki drugi dragi starčić. Smije se kad vidi unuke ili bilo koga poznatog i pokušava što manje biti obitelji na teret.


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u